Blagaj bi, i Mostar, trebali imati barem tri imena po kojima bi se nazivale njihove ulice: Hercega Stjepana Vukčića Kosače, velikog bosanskog vojvode, Katarine Kosače Kotromanić, kraljice bosanske, i Fevzija Blagajca, pjesnika iz 17. stoljeća, autora svjetskog „Bulbulistana“.
Darovana Bosna
U političkom smislu, nijedna povijesna figura nije toliko značajna po integrativnim svojstvima koje su nas kadre - danas! - okupiti oko svog imena do imena tragične kraljice Katarine, rođene ovdje prije okruglo 490 godina, 1424. godine - u toj blagajskoj tvrđavi, nad izvorom Bune propetoj. Interes za Katarinu je porastao od dana kad su je Franjo Tuđman, pa potom Krešimir Zubak spominjali pri dočecima pape Ivana Pavla II. u Zagrebu, odnosno Sarajevu. Obojica su Papu željeli podsjetiti da je Bosna njegova, jer mu ju je kraljica Katarina godine 1478. testamentom darovala.
U svojoj je 25. godini Katarina Kosača udana za novog bosanskog kralja iz kuće Kotromanića Stjepana Tomaša. Da bi postala kraljicom i da bi Stjepan Tomaš bio od Pape priznat kraljem - oboje su se, s malodobnim njegovim istoimenim sinom Stjepanom iz netom razvrgnutog braka s bogumilkom Vojačom, morali odreći Crkve bosanske i primiti sakramente katoličke Svete rimske crkve. I Katarinin je otac Herceg Stjepan bio ne samo pataren nego i njihov gorljivi zaštitnik. Majka joj je Jelena iz crnogorske vladarske kuće Balšića, a baka Jelena, Lazara Hrebljanovića, srpskoga kneza, kći.
Narod je zadržao kraljicu Katarinu u kolektivnoj memoriji kao dobrom duhu koji je slijedio Isusove naputke o ljubavi među ljudima, osobi koja je mnoga dobra crkvama darovala, a i sama je poneku crkvicu, kaže predaja, podigla. Katarina je kralju Tomašu rodila sina Sigismunda i kćerku Katarinu. Ali, nepoznat netko ubio je njezina kralja 1461. godine.
Franjevačke kronike od tada pa do najnovijih vremena prst su upirale na „sigurne ubojice“: kraljeva brata Radivoja i kraljeva sina Stjepana, svog nasljednika, prvorođenog, Stjepana Tomaševića! Popevši se na upražnjen tron, uz novog je bosanskog kralja sjedila posljednja bosanska kraljica, pristigla iz srpske despotske kuće Lazara Brankovića, Jelena, prekrstivši se u vjeru katoličku i promijenivši ime u Marija.
Ali, 1463. pod Turke je pala Bosna, izbjeglice su kao i 1992. krenule prema Zapadu. Udovica ubijenog Stjepana Tomaša azil je našla u rimskoj crkvi Araeceli. Papa joj je osiguravao mjesečnu apanažu kojom je uzdržavala mali dvor u izbjeglištvu. Djeca ubijenog kralja Tomaša, pišu muslimanski historičari, Sigismund i Katarina, „ušli su pod šator Ishak-bega Ishakovića“, preko njega zaštitu tražeći od svog daidže Ahmed-paše Hercegovića, Katarininog najmlađeg brata, Stjepana!
Integrativna figura
Kršćanski historičari bilježe da su kraljicina djeca „oteta i poturčena“. Šta je istina? U velikoj su nevolji ljudi spremni na sve da odbrane goli život!
U Mostaru je 1993. godine blizu 1.000 muslimana „promijenilo“ svoje ime u ime katoličko, a nisu, eto, „oteti“ nego „samo“ (prisilno?) prevjereni.
Ime kraljice Marije najčešće je brisano iz suvremenih, „preuređenih“ povjesnica pa se, otvoreno krivotvoreći, navodi Katarinu kao „posljednju bosansku kraljicu“. Zašto? Zbog toga što se misli kako kao „posljednja kraljica“ ojačava pravnu poziciju „svoje odluke“ da „Bosnu“ - testamentom - daruje papi Sikstu VI na upravljanje.
Čudno je to da Katarina ispisuje svoj testament pet dana prije smrti koja ju je zadesila u 54. godini 25. oktobra 1478. Po testament je došao kardinal Rodrigo Borgija, kasniji papa Aleksandar VI. U kojim je uvjetima nesretna Katarina pisala taj testament po koji će doći kardinal koji je „postao ocem nekoliko djece i živio u otvorenom nemoralu“, a „papinsku službu zaslužio podmićivanjem“, osoba koja je „ostavila ljagu na povijesti papinstva“. Najposlije, nikada nije pronađen ni izvorni, originalni Katarinin testament. Postoji nešto što je nazvano „prijepisom“, a što bi i on vrijedio kad Katarina Kosača Kotromanić nije bila ni de jure ni de facto bosanska vladarka.
To našoj Katarini, međutim, nimalo ne smeta da bude integrativna figura: svi je u BiH osjećaju svojom i svojtom! Dobri je pamte po dobru, pravoslavni po pravoslavnom porijeklu, katolici po ljubavi za vjeru, a muslimani - po obiteljskim sudbinama brata Stjepana (Ahmeda) i djece Sigismunda (Ishaka) i Katarine, čije se turbe i dan-danas nalazi u makedonskom gradu Skoplju.
