Kako su privatizacijom uništena velika industrijska preduzeća u Tuzlanskom kantonu? Ko je od domaćih aktera privatizacije ostao „dobar“ u prodaji imovine nekadašnjih giganata? Ko je velikim investitorima proglašavao domaće i strane tajkune i švercere? Kako su, umjesto ispunjavanja obaveza iz ugovora o privatizaciji, ti isti šverceri imovinu kupljenih firmi zalagali za višemilionske bankovne kredite i dobiveni novac deponirali na svoje privatne račune? Ko se poigrao sudbinom nekoliko hiljada radnika koji su vjerovali u tvrdnje vlasti da će se privatizacijom preduzeća poštovati prava iz radnopravnog odnosa radnika?

Odgovori na sva ova pitanja godinama leže u ladicama tuzlanskih tužilaca i sudija koji već skoro pet godina, svake srijede, pod prozorima svojih kancelarija slušaju povike: „Lopovi, lopovi!“

Nastupila zastara

Uništavanje profitabilnih firmi Tuzlanskog kantona, pod krinkom uspješne privatizacije, počelo je prodajom čelićkog „Fruteksa“ sarajevskom „Ceneksu“. Pokrovitelj ove prodaje, tačnije krađe, bila je Centrala SDA u Sarajevu čiji su tajkuni, zarad interesa stranih trgovačkih lobija, bez posla ostavili nekoliko stotina radnika, a oko tri hiljade tadašnjih proizvođača voća i povrća iz čelićkog kraja bez sigurnog plasmana svojih proizvoda.

Osim Sulejmana Šadića, koji je smijenjen s pozicije direktora jer je javno progovorio o nezakonitostima i pljački „Fruteksa“, ni sudije koje su ovu pljačku pravno legalizirale ni tajkuni koji su je predvodili nikad nisu došli pred lice pravde.  

I sve malverzacije vezane uz krah nekadašnje Komercijalne banke u Tuzli ostale su u ladicama tuzlanskog pravosuđa. Glavni akter afere „Komercijalna banka“ Željko Rička, zahvaljujući sutkinji Almi Mulabdić, koja je godinama držala predmet u ladici, izbjegao je odgovornost za djela zbog kojih mu se sudilo. Mulabdić je oslobađajuću presudu u ovom predmetu donijela samo nekoliko dana prije nastupanja zastare gonjenje te u cilju onemogućavanja žalbe pismeni otpravak presude Tužilaštvu dostavila 19 dana nakon što je zastara nastupila.

Sudski epilog nije dobila ni prodaja Tuzlanske banke čije su dionice, svojevremeno, kupovane fiktivnim računima novopečenih domaćih tajkuna, uglavnom izraslih ispod skuta tadašnjih političkih partija na vlasti.

Kako su jedno za drugim uništavani „Polihem“, „Poliolhem“, „Dita“, „Tuzlaputevi“, kako je upropaštena Livnica čelika Tuzla, „Resod guming“, “Aida” i druga preduzeća čije radnike svakodnevno gledamo na protestima u Tuzli odgovor se, također, nalazi u ladicama tuzlanskog pravosuđa.

Mehmedović: Gdje je Abdurahmanović

- Bojim se da će se vlasnik sarajevske „Lore“ Haris Abdurahmanović, koji je kupio „Ditu“, izvući iz cijelog slučaja. Njegovog potpisa nema nigdje ni na fakturama ni na kreditima. Sve su potpisivali neki njegovi ljudi. Odmah po ulasku „Lore“ u „Ditu“ osnovana je i njena sestrinska firma. Podigli su oko devet miliona kredita kod “Hypo banke”, ali niko ne zna gdje su i kako ta sredstva otišla. Hrpu dokaza o poslovanju „Dite“ od vremena njene prodaje do danas dostavili smo Tužilaštvu TK. To je jedan krug u kome nema nevinih, samo je pitanje hoće li nadležne državne institucije da rade svoj posao. Ključ rješenja za stanje u „Diti“ je u zgradi Tužilaštva i Suda TK, kao i u Poreznoj upravi. Kako to da je Porezna uprava zbog neplaćenih poreza plijenila našu imovinu, a sarajevskog vlasnika te imovine pustili da i dalje radi šta hoće. Abdurahmanović se već dvije godine nije pojavio u „Diti“. Mrcvarenjem nas radnika, ustvari, čeka se vrijeme da se prodaju 84 dunuma zemlje koja je u vlasništvu „Dite“ - kaže predsjednik Sindikata „Dite“ Dževad Mehmedović.

Dita

Kada je poljska kompanija „Organika“ kupila dio tuzlanskog „Polihema“ i registrirala ga pod imenom „Poliolhem“, u ugovoru je stajalo da će novi vlasnik u razvoj investirati 70 miliona maraka te, pored postojećih 250, zaposliti nekoliko desetina novih radnika.

Krčmljenje imovine

Radost radnika „Poliolhema“ kratko je trajala. Poljaci su ubrzo kod lokalne komercijalne banke založili dio imovine fabrike, podigli pet miliona maraka kredita i sav novac odmah prebacili na svoje strane račune. Na čelu cijele operacije stajao je sarajevski partner „Organike“ Nail Zatović.

Guming

- Zatović je bio glavni igrač privatizacijske prevare u „Poliolhemu“. Umjesto ulaganja u proizvodnju i zapošljavanja novih radnika, počelo je gašenje proizvodnje i otpuštanje postojećih radnika. Pokrenuto je oko 200 sudskih sporova za zaštitu prava radnika. Sud je riješio skoro sve tužbe, ali nijednu nije izvršio. Za vrijeme koliko se čekaju izvršenja presuda, a to je skoro pet  godina, iz fabrike su odnesena postrojenja te ogromne količine plemenitih i drugih metala i prodati kao sekundarne sirovine. Procjenjuje se da su ovakvim načinom krčmljenja imovine poljski vlasnici iz „Poliolhema“ izvukli nekoliko desetina miliona maraka - kaže Teufik Bajrić, jedan od radnika „Poliolhema“.

Bajrić: Zatović bio glavni igrač

Saznajemo da je Zatović prekinuo svaku komunikaciju s radnicima nakon što je došao u posjed informacija da se protiv njega u nadležnom sudu u Tuzli ne vodi nikakav postupak!

Posebna priča je uništavanje firme „Tuzlaputevi“, koja je u ratu održavala puteve na cijeloj tuzlanskoj regiji, a nakon rata, s obzirom na dobro očuvanu mehanizaciju, vrlo brzo počela raditi za kompanije koje su opsluživale međunarodne snage stacionirane u BiH.

Polihem

- U koferima su se donosile pare iz SFOR-a. Mi smo radili za njih, ali nismo znali da zarada ne ide „Tuzlaputevima“ već firmi koju su osnovali neki ljudi iz tadašnjeg menadžmenta. Kasnije je krenula privatizacija i firmu su kupili fondovi. Kao novi vlasnik pojavio se nekakav Nuhad Garić iz Odžaka, a onda je došao slovenski CPM sa Dževadom Bečićem kao direktorom tzv. bosanskog CPM-a, koji su u našu firmu ušli sa 2.000 maraka kapitala, a prema njihovoj računici za dvije godine od nas traže nekakav dug od skoro četiri miliona maraka. Znamo da je taj takozvani dug nastao na osnovu fiktivnih ugovora i računa. Tužili smo CPM BiH i Dževada Bečića, imamo izvršne presude da nam se isplate plaće i uveže radni staž za vrijeme dok su oni harali firmom, ali te presude niko ne poštuje. Danas je naša firma u stečaju i prodajom imovine nastoje se bar djelimično riješiti prava naših radnika - pojašnjava Sead Hodžić, predstavnik radnika „Tuzlaputeva“.

Hodžić: Od Garića do CPM-a

Horor koji su prošli radnici „Tuzlaputeva“ dok je njima upravljao kriminalni lobi okupljen oko slovenskog CPM-a odvijao se uz znanje svih institucija za provedbu zakona u BiH.

Privatizaciju, a potom pljačku Livnice čelika Tuzla također su uradili lokalni tajkuni i kriminalci na čelu s više puta osuđivanim Dragom Jurićem. Dugogodišnjom borbom 67 posto kapitala Livnice vraćeno je u vlasništvo države, ali Jurić i danas, saznajemo, pokušava da se domogne 32 dunuma zemljišta na atraktivnoj gradskoj lokaciji koje je u posjedu Livnice.

Ovo je samo mali broj primjera privatizacijske pljačke firmi na području TK gdje država nije pravovremeno reagirala na kršenje odredbi ugovora o privatizaciji. Bunt njihovih obespravljenih radnika stalno raste i prijeti nezadovoljstvom većim od onog iz februara ove godine. Ko toga nije svjestan, on zaista ne zna gdje se Tuzla nalazi!

Pokroviteljstvo partija na vlasti

Danas niko nema odgovor zašto je imovina „Resod guminga“ ostavljena na milost i nemilost lokalnim lopovima i švercerima sekundarnim sirovinama. Ne zna se šta će biti s Tvornicom transportnih uređaja (TTU), hotelom „Tuzla“, kao što se ne zna  kako su najatraktivniji poslovni prostori nekadašnjeg „Tekstila“ otišli u ruke tajkuna nad kojima su pokroviteljstvo imale političke partije na vlasti. Kakva je sudbina nekadašnjih radnika „Salinesa“, „Autocentra“, FGO Banovići i desetina drugih firmi iz cijelog kantona.

Nema odgovora ni na pitanje kako je i uz čiji blagoslov privatiziran pa onda preprodavan i potkradan živinički „Konjuh“, ko se želi domoći „Konjuhove“ imovine u centru Živinica, kao ni to ko su ljudi koji su iz ove fabrike izvlačili mašine i sirovinu zarad svoga privatnog biznisa.