Tužna je sudbina bh. radnika, posebno u uništenoj privredi. Već 20 godina jedna za drugom firme propadaju, radnika je sve više na ulici, a oni koji imaju sreću da nisu završili na birou rade za, u prosjeku, 500-600 maraka mjesečno.

U posljednjih nekoliko godina skoro da nije bilo dana da u nekom dijelu BiH nisu protestirali izvarani, opljačkani, gladni radnici. Eskaliralo je februarskim masovnim demonstracijama, kojima je upućena jasna poruka vlastima - dogorjelo je do nokata!

Radnike je izdala vlast, koja je kriminalnom privatizacijom perspektivne firme prepustila u ruke tajkuna u pravilu bliskih vladajućim političkim oligarhijama. Neperspektivne firme pustili su da se ugase. Radnike je, što je možda i bolnije, izdao i krovni Savez samostalnih sindikata BiH, posebno njegov čelnik Ismet Bajramović.

Glavni sindikalista prvi mandat proveo je držeći se skuta premijera FBiH Nermina Nikšića i tada vladajućeg SDP-a. Potpisivanjem kojekakvih protokola Sindikata i Vlade, Bajramović je vješto krio činjenicu da je u potpunosti u funkciji federalnih vlasti te da jedini zadatak koji ima jeste da radnike drži dalje od ulice i protesta.

Zauzvrat je Bajramović bez ikakvog nadzora upravljao s više od milion maraka godišnjih prihoda SSSBiH, uživajući u mjesečnim primanjima višim od 3.500 KM. Javna je tajna i da je odanost SDP-u i još aktuelnom sazivu Vlade FBiH naplatio i s nekoliko radnih mjesta u državnoj službi, u koju je uhljebio pojedine članove familije.

Bajramović se često branio da neke proteste nije podržao zato što ti radnici nisu članovi SSSBiH. Kakav je to sindikalista kojem je samo bitna redovna članarina? Bajramoviću je, ustvari, strana radnička muka. Sa 3.500 KM mjesečno on, jednostavno, nema razloga za nezadovoljstvo, pogotovo ne proteste i promjenu!