BIH

Akademik Muhamed Filipović: Zašto smeta Abdulah Sidran?

"Pored toga što je pjesnik, on je odista veliki pjesnik..."

Akademik Muhamed Filipović

18.12.2014

U našoj zemlji postoji jedan čovjek po imenu Abdulah Sidran i on je pjesnik. Pored toga što je pjesnik, on je odista veliki pjesnik. Kao pjesnik, on je osjetljiv za vrijednost pjesničkim metafora i svijet vidi kao prostor lijepih izreka, ne videći i ne opažajući im onaj banalni društvenopolitčki i pravi značaj.

Političke grupe

A jedna takva u biti pjesnička izreka i metafora je svakako i čuvena rečenica iz Rezolucije Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a o Bosni i Hercegovini kao zajedničkoj, nedjeljivoj zemlji sih naroda koji u njoj žive. To nije ni politička ni pravna ni ustavnopravna definicija naše zemlje i države, i njeno bitno i historijsko značenje je moralno i emotivno i ono se sastoji se upravo u tome, da isključuje svaku mogućnost da Bosnu i Hercegovinu prisvaja i njome vlada jedan narod ili bilo koja zasebna ljudska grupa, jer je Bosna i Hercegovina odista i kako Sidran tačno utvrđuje kao historijska, politička, državna, pravna i kulturna tvorevina i historijski subjekt starija od svakog naroda, nacije ili socijalne i političke grupe koja u njoj živi  ili je žiivila.

Bosnu i Hercegovinu je historija stvorila kao takvu kakva je u biti bila hiljadu godina, tj. od vremena svog postanka, sve dok neki nisu pomislili da u ime himeričnih ideja o velikim nacionalnim državama imaju prava da prekrajaju karte historije i nasiljem stvaraju svoje sopstvene države kao zasebne teritorije na kojima imaju prava vladavine.

A to se nama desilo 1992. godine i neki uporno nastoje da ono što je ostvareno silom, stranom intervencijom (iz Srbije i Hrvatske) i užasnim zločinima ali je ujedno čak i razlozima sporazuma koji nam je nametnut i definirano kao ratom iznuđeno i kao takvo privremeno stanje, učine trajnim i de facto unište jednu hiljadugodišnju državu čiji su narodi dokazali, ne samo da im ta zajednička država ne smeta, nego da u njoj mogu mirno i zadovoljno živjeti, budući da su tako živjeli stotinama godina i da u Bosni, sve do nastanka agresivnih nacionalizama nije bilo nikakvog međusobnog trvenja među pripadnicima zasebnih vjerskih ili socijalnih grupa.

Jedine teškoće sa kojima se Bosna i Hercegovina u svojoj povjesti susretala bile su inozemni pokušaji da se tradicionalno multilateralno bosanko društvo silom mijenja, bilo nasilnom katolizacijom, bilo nacionalizacijom forsiranom izvana, bilo nelegitimnim i nasilnim aktima prisvajanja bosanskih teritorija.

Anahrone ideje

Ako je još i to jasno, da jedna metafora, a svima koji znaju kako je nastala i ko je napisao tu formulu (Rodoljub Čolaković, koji je i inače bio retorički sav na terenu poetskih metaforičkih izreka) da takva foirmula nije ni pravno ni političko nego prije svega moralno načelo odnosa među nama i da je prava državnopravna i politička definicija  osnova Zavnobihovske Bosne i Hercegovine bila definirana u Deklaraciji o pravima građana Bosne i Hercegovine koju je donijelo Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu (1944. godine), u kojoj  je Bosna definirana kao politička tvorevina građana koji su nosioci njene suverenosti i prava i koji uživaju sva građanska  politička i druga ljudska prava, tada je jasno da je upotreba navedene formule iz Rezolucije  iz 1943. godine, bila samo pjesnička slika i izraz moralnog stava i patriotskog raspoloženja ljudi koji su snažno osječali zajedništvo i radost da opet zajedno prave svoju historiju, da obnavljaju svou državu da se zajedno bore za iste ciljeve, te da je u određenom smislu Sidran imao pravo kada je rekao da neki danas nisu više za zajedništvo, mada za separatizam nema ni u kom smislu i značenju ni mjesta ni smisla, da su suviše skloni i da previše gledaju svoje zasebne interese uvezene u našu zemlju iz svojih matičnih država, koje, nota bene, i same konačno napuštaju i čak im se najoštrije suprostavljaju (Kopsovo) i djeluju u međunarodnom prostoru protiv nacionalnog izolacionalizma, separatizma i solipsizma, te shvataju da se u modernom svijetu sada više ne odabire nego se mora prihvatiti ujedinjavanja na globalnom, regionalnom i europskom planu i napustiti anahrone ideje o nacionalnoj konstituciji i siključivosti kao jedinim mjerilima historijskog postojanaj i djelovanja.

Lansirani arivista

Kada Kecmanović, u nastojanju da Sidranovu izjavu protumači kao odustajanje od stava o zajedničkoj državi kao jedinom modusu kojim sloboda može da se ostvaruje na našem historijskom prostoru, onda u vezi sa tim treba reči još i to da Kecmanović očito ne zna razlioku između jedinstvene države i unitarne i centralizirane države. Ali ko će još zamjerati jednom brzinski obrazovanom i lansiranom arivisti što ne zna fine razlike između forme države i forme uprave. Ono što je potrebno imati na umu i reči, kad god se govori o Abdulahu Sidranu kad ga se imenuje je da mu se barem izgovara pravo rođeno ime. Ime Avdo je hipokoristikon za ima Abdulah, a to ime je jedno od naljepših imena uopće, jer znači božji rob, što je prema islamu definicija ljudskog bića uopće, pa ima značenje jednako da je čovjek, što Abdulah Sidran u svakom smislu jeste.

Osim toga, Abdulah Sidran je i u našem svijetu i u Europi, poznat kao izvrstan pjesnik i književnik koji se okušao u svim vrstama književnog stvaranja i on je to bez obzira na sva podmetanja i jalove pokušaje da mu se taj status ospori, pa bi se, u smislu bilo kakvog  kvalificiranja njegove slave moralo znati i priznati da ona potječe iz njega, njegovog habitusa, porijekla i kulture iz koje je nastao i njegovog djela, a ne zbog toga što je bio scenarista filmovima Nemanje Kusturice. Obrnuto, moglo se sa pravom reči, kako je sam Nemanja postao poznat i čak slavan upravo po tome što je kongenijalno realizirao ogroman dramski i umjetnički potencijal Sidranovih scenarija, koji sami za sebe predstavljaju prvorazredna umjetnička djela.

Zašto ovo govorim. Jednostavno iz razloga što se u svim prilikama kada se govori o nekom značajnom Bošnjaku, a on u pravilu nije značajan zbog toga što je Bošnjak nego zbog toga što je značajan stvaralac na bilo kojem polju ljudskog djelovanja, nastoji i to često i nesvjesno umanjiti taj značaj, pa se to vidi i u načinu kako Nenad Kecmanović, u svom komentaru Sidranove izjave  govori. Ali mi ovdje znamo da kad se radi o Nenadu Kecmanoviću, ništa nije iznenađujuće ni za koga osim za njega. Naime, ne znam čovjeka koji je više puta na razne i najčešće patvorene načine dolazio gotovo do ciljeva, a ciljevi takvih ljudi su uvijek vlast i moć, a da se redovito sunovratio u onaj položaj i mjesto koje mu po biti pripada, tj. on vjerovatno jedino zna da pravi intrige..