Prije osamnaest godina bh. reprezentacija je igrala s Brazilom. I to na poziv brazilske fudbalske federacije. Za meč s Kariokama čeka se godinama, pa i desetljećima. Osim ako te ne „zakači“ grupa za SP. Mi smo tek počeli kvalifikacije, pa je poziv diplomata, patriota, prijatelja saveza došao kao „bingo“. Jusuf Pušina je po svaku cijenu želio meč s Brazilom, nakon što je mjesec ranije iste godine pobjedio Italiju na Koševu, prenosi sportavaz.ba.

I onda je stigao zvanični poziv i uslovi pod kojima ćemo igrati s Brazilom. Uslovi, kakva sreća. Brazilci nas zovu i još plaćaju. Meč je igran 18. decembra 1996. u Manausu, gdje će se kasnije igrati utakmice svjetskog prvenstva 2014. godine.

Krešić zapeo na Karauli

U normalnim okolnostima svaki drugi selektor i savez bi odgodio utakmicu, jer praktički svakim danom su stizali otkazi. Pušina nije odustajao, bio je spreman igrati s domaćim vedetama koji su igrali u Čeliku, Lukavcu, Brezi, Zenici...

Fuad Muzurović tadašnji selektor nije imao kud. Pristao je sastaviti kakav takav tim i krenuti na megdan „kariokama“. Na njegovu žalost, putu kojem se silno radovao, utakmici koju je sanjao, u Brazil nije krenuo. Na njegovo mjesto uskočio je novinar Avazovog Sporta. Koji je, u vrijeme dok je naša delegacija u Kaštelima prenoćila čekajući prekookeanski let, proslavljao izlazak prvog broja lista Sport.
Bolje sreće nije imao ni Zvjezdan Krešić, tadašnji veznjak Slobode i jedan od najboljih u BiH, koji je iz Tuzle krenuo ka Splitu, ali ga je „“stojadin“ izdao negdje na Karauli, između Kladnja i Olova.

Moj, odnosno stojadin taksiste Mehe Karamana bio je idržljiviji. Kašljao je, huktao, čadio, dahtao, ali se dovukao do aerodromske zgrade u Kaštelima pokraj Splita.
U avionu nikoga od stranaca, izuzmemo li Bakira Beširevića, Nermina Šabića i Almira Turkovića, koji su tada igrali po Hrvatskoj. Glavna zvijezda bio je Mirsad Dedić, golman Slobode. Uz njega Lukavčani Samir Šabanović i Sead Osmić, potom Senad Begić, Vedin Musić, Sanin Pintul, Pavo Dadić, Nudžein Geca... Kasnije će nam se s raznih aerodroma priključiti „pravi stranci“ Vlatko Glavaš, Sead Kapetanović, Hasan Salihamidžić, Elvir Bolić i Edin Ramčić. Enver Marić, trener golmana, uz Muzurovića i Mustafu Hukića činio je stručni štab „ljiljana“. U kojem su još bili dr. Ismet Cico Arslanagić, Edin Hodžić, Suljo Arnaut...

Jaka je bila i logistička postava, koju su činili Džemaludin Mušović, tadašnji direktor, te Ivica Mioč, Mehmed Spaho i Fahrudin Avdičević.

Ramčić lutao hotelom

U Amsterdamu je Edin Ramčić s nekim znakom raspoznavanja satima šetao po aerodromskom hotelu „Imzit“, ne bi li ugledao selektora Muzurovića, kojem ga je preporučio menadžer s belgijskom adresom Milan Broćeta. Kada se umorio vidjeo je nekog u trenerci BiH i javio se, potom zadužio opremu i već za dva dana istrčao s šesticom na leđima. Stasiti Bugojanac, koji je tada igrao za Gent, čuvao je Brazilca Đovanija.

U Amsterdamu, čekajući let za Sao Paolo, pa dalje za Manaus, treniralo se u obližnjem parku. Pogotovo je to bilo nužno za noćobdije koji su do sitne sati upoznavali noćni život Amsterdama.

- Da sam imao više igrača na raspolaganju, sve bi ih vratio- zaprijetio je Muzurović.
Svi su ostali na broju, jer se do pred sam početak kompletirao naš tim. Naša postava bila je smještena u zamku u kojem su i Brazilci, što je oduševilo sve, pa se krenulo u kupovinu foto aparata i potragu za Ronaldom. Kolega Fuad Krvavac i reporter Sporta jedini su bili izvještači i „fotoreporteri“ iza gola brazilskog golmana Zettia, što je izazvalo smijeh u gledalištu kada smo s centra išli iza leđa Brazilca. Bio je to čudan mix smijeha, aplauza, zvižduka...

Dočekali smo gol, ali nam je sudija poništio. Kasnije će, odlični golman Dedić kapitulirati tek iz slobodnjaka. Kojeg je naciljao baš Ronaldo. Brazilca nije štedio Željin stoper Pintul, pa je Ronaldov dres dobio Geca i ponio ga u Goražde. Danas je to najdraži suvenir Gecinog sina Mirza, super talentiranog napadača.

Nakon utakmice nastala je jagma u svlačionici Brazila. I niko se nije vratio bez dresa. I vaš reporter je dobio originalni dres koji je završio kod Marka Topića, tada mladog reprezentativca BiH koji je obećao da će postići gol na Mediteranskim igrama ako dobije „žuti“ dres. Opklada nas je koštala najdraže majice.

Strahovali smo od petarde, a slavili smo i tih minimalnih 0:1. Poraz kao pobjeda. Za Bosnu i Hercegovinu se već tada čulo u Brazilu. Bilo je to 18. decembra 1996. godine. Sedamnaest godina kasnije vratio sam se u Brazil. Na svjetsko prvenstvo, u Rio, na čuvenu Marakanu, na Kopakabanu, u Guaružu, Salvador..

Brazil- BiH 1:0

Manaus. Prijateljska utakmica, 18.12. 1996. godine. Sudija: Sidrack Marinho dos Santos (Brazil). Strijelac 1:0 Ronaldo (75).

BRAZIL: Zetti, Cafu, Goncalves, Andre Cruz, Ze Roberto (Junior), Flavio Conseisao (Ricardinho), Leandro (Rodrigo), Denilson, Djalminha, Giovani (Ofea), Ronaldo.
Selektor Mario Jorge Lobo Zagalo.

BiH: Dedić, Kapetanović, Beširević, Pintul, Geca, Ramčić, Glavaš (Dadić), Begić (Turković), Bolić, Salihamidžić (Osmić), Šabić (Musić). Sele