I prosječni Evropljanin ovih dana ima brige. Donose se važne odluke o turističkim paket-aranžmanima za Novu godinu, i to u posljednji čas. Biraju se pokloni za najbliže i broje dani do praznika i slobodnog vremena.

One na sjeveru kontinenta ozbiljno žuljaju i niske temperature, energetska efikasnost, klimatske promjene i slične stvari. Za to vrijeme, prosječnog pripadnika nekog od konstitutivnih naroda u BiH ili onog iz reda ostalih raduju relativno visoke temperature za ovaj period u godini.

Tako mu je barem za nijansu lakše kada mora izaći na ulicu i tražiti svoje pravo na život pod ovim zubatim suncem. Sigurno bi na minus 10 bilo teže zanoćiti na ulici, uz trotoar blokirane ceste ili hladan zid Federalne ili neke kantonalne vlade.

A već skoro mjesecima nema dana da neko u Bosni i Hercegovini nije primoran na očajnički korak. Tuzla, Zenica, Sarajevo, Bihać i mnogi drugi gradovi poprište su protesta opljačkanih radnika, mladih i nezaposlenih, prevarenih uposlenika javnih službi.

Da se razumijemo, demonstracija, nezadovoljstva i ogorčenja ima svugdje u svijetu. Sindikati i udruženja organiziraju protestne šetnje, obustave rada, pa čak i građansku neposlušnosti i nemire. Ali, obično se za to bira toplije proljeće ili lijepa jesen. Nose se fini transparenti i pregovara se s vlastima.

No, ono što se kod nas događa druga je priča. Ovo je teže od krika očajnika. Gore od posljednjeg trzaja uništenog društva, poharane države i obesmislene egzistencije. Što je najgore, ni demonstranti više ne vjeruju da će neko čuti i imati sluha za njih.

Ali, imaju li drugog izlaza? Ima li davljenik izbora osim boriti se za posljednji udisaj?