Dejtonski mirovni ugovor okončao je rat u Bosni i Hercegovini koji je trajao od 1992. do 1995. godine. I u tome se svi slažu. Ali, zato što su zaraćene strane bile definirane etničkim odrednicama, dejtonski ustav stvorio je političke institucije koje su se temeljile na etnicitetu i zbog toga su duboko bile sukobljene.
Neki smatraju da je baš to bila greška. No, uvijek se moraju imati na umu kontekst i okvir u kojima su pregovori tekli. Niko u međunarodnoj zajednici te 1995. godine nije bio politički spreman da pregovara o sporazumu koji se neće temeljiti na etnicitetima, jer bi naišli na izuzetan otpor barem jedne od pregovaračkih strana.
Način promjene
Ono što niko u međunarodnoj zajednici u vrijeme Dejtona nije shvatio jeste kako modificirati brojne dejtonske mehanizme zaštite etničkih interesa. Također, nikome nije naumpadalo koji je to mehanizam koji će ratom zavađene strane prevesti u saradnike koji će raditi u zajedničkom interesu i navesti ih da prevladaju etničke zaštitne mehanizme.
Krivica za neuspjeh reformiranja Dejtona ne leži samo na bh. političkim liderima. Međunarodna zajednica još se čvrsto drži Dejtona jer voli status quo, negativan, a ne pozitivan trend i drži se svega što neće „destabilizirati“ državu.
I svi znaju da je Dejton „sami đavo“. I s usponom ruske imperijalne politike i utjecaja na Balkanu, još su manje šanse da bilo ko čak i pomisli na pregovore kojima će Dejton biti više demokratski, a manje etnički dokument (naglašavam, ne govorim o neetničkom).
Šta je ostalo od Dejtona, 19 dugih godina kasnije? Neki imaju mantru da Dejton mogu promijeniti samo građani BiH. Dani međunarodne intervencije i pregovora, sporazuma skovanih u američkoj zrakoplovnoj bazi ili evropskim gradovima davna je prošlost, kažu oni. Možda je to istina. Ali naivno je i pomisliti da se rješenja za prepravku i popravku Dejtona mogu naći samo unutar BiH.
Građani BiH odista i znaju šta žele: demokratsku, odgovornu, funkcionalnu, transparentnu vlast koja poštuje zakone, vlast koja predano radi na poboljšanju uvjeta života, političare koji neumorno rade na integriranju BiH u EU.
Ali, iskreno - i odista bi mi bilo vrlo drago da pogriješim - BiH je i previše podijeljena strukturama skovanim u Dejtonu, da to onemogućava bilo kom političaru ili grupi da pokrene reformski pokret koji bi obuhvatio cijelu državu.
Vidjeli smo to tako zorno nakon februarskih protesta, ali i poplava.
Ljudi širom BiH se možda i mogu dogovoriti da se Dejton promijeni. Ali, realizacije te ideje, bez međunarodne pomoći i uključenja, bila bi Sizifov posao. I, naravno, zar se to smije zaboraviti, postdejtonska BiH napravljena je na temeljima obavezujućeg međunarodnog sporazuma. U njemu su odgovornosti i obaveze kako onih u BiH tako i onih izvan BiH.
Dejton se mora popraviti zarad BiH, ali i stabilnosti zapadnog Balkana. EU i SAD to moraju znati i prihvatiti i ponašati se u skladu s tim. Brisel i Vašington trebaju biti jasni i jednoglasni u stavu šta se mora popraviti i koje opcije daju najbolje rješenje problema. Isto tako, ako promjena nema, koje su posljedice.
Prvi pokušaj
Nedavna britansko-njemačka inicijativa je prvi pokušaj koji vodi u tom smjeru. Ne radi se o svemirskoj tehnologiji. Nije to tako komplicirano i jednostavno se može vidjeti šta se treba mijenjati. BiH treba vlast koja radi s mnogo većim stepenom odgovornosti u interesu svih građana, te države kao cjeline. Prava etniciteta su drugorazredna, ali su i ona tu negdje u pozadini.
Ne zagovaram dramatične promjene i centralizaciju. Zagovaram, jednostavno, više odgovornosti, transparentnosti i rada u interesu svih. BiH treba i vlast koja će govoriti jednim glasom o pitanjima njenih međunarodnih ambicija, obaveza i politike.
Dejton se mora shvatiti kakav jeste. On je jedan atrofirajući dokument koji je donio mir i postavio strukturalne osnove za budućnost države. Dejton nije temelj. On je tek put ka temeljima koji se moraju postaviti.
