Prvo SOS Dječije selo osnovao je Herman Gmajner (Hermann Gmeiner) 1949. godine u Imstu u Austriji. Gmajner je posvetio život djeci kojoj je potrebna pomoć, djeci koja su izgubila svoje domove, sigurnost i porodicu, a uz pomoć brojnih donatora i saradnika, organizacija je rasla da bi danas pomagala djeci širom svijeta.

Kamen temeljac za prvo SOS Dječije selo u BiH položen je 1996. u sarajevskom naselju Mojmilo, a život u SOS porodicama ne razlikuje se od života bilo koje biološke porodice. U svakoj kući živi SOS majka sa djecom različite dobi i spola, pri čemu biološka braća i sestre uvijek ostaju zajedno.

Njihov život je tako jednostavan, a opet tako lijep i pun radosti, uvjerili smo se prilikom posjete jednoj SOS porodice, koju smo obišli dan nakon obilježavanja Međunarodnog dana djeteta.

U domu nas je dočekala Marina Šimić (54), SOS majka šestero djece, od kojih je četvero bilo prisutno. Njihov dom odiše srećom, gdje djeca uživaju u istinskom osjećaju sigurnosti i pripadnosti.

Porijeklo djeteta

Majka gradi blisku vezu sa svakim djetetom, pruža mu sigurnost, ljubav i stabilnost, živi s djecom, odgaja ih i samostalno vodi domaćinstvo. Svaka majka, pa i Marina, poznaje i poštuje porijeklo svakog djeteta, njegovu kulturu i religiju, a s djecom gradi vezu koja traje cijeli život. Njen život u SOS zajednici započeo je 2003., kada se prijavila na oglas za posao.

- Smatrala sam da imam kapacitet i snagu za ovaj posao. Završila sam cjelokupnu proceduru - od selekcije do edukacije, radionica, psihološke spreme, išla sam na ljetovanje s djecom. To je odlično iskustvo. A sve vrijeme imali smo praksu, obilazili smo porodice da upoznamo što više djece različitih potreba i profila. Vrlo brzo, u jesen, dobila sam djecu, četvero braće i sestara. Bili su dječaci od četiri i sedam te djevojčice od pet i 11 godina - započinje svoju priču Marina, koja je majka Izetu, Enisu, Hamzi, Džemsonu, Samiru i Žaklini.

Tada su započeli zajednički život, navikavali se jedni na druge. Proživljavali su sve zajedno. Učili su o hrabrosti, pouzdanosti, povjerenju, odgovornosti...

- Naš život je isti kao i život bioloških porodica. Ulazimo zajedno u sve radosti i tuge, sve izazove i iskušenja. Ispočetka bude malo neobično i teže za djecu dok se naviknu, ali njihova adaptacija teče vrlo brzo. Bude tu malo i ljubomore, jer svako dijete traži maksimalnu pažnju. Pripremamo ih za prijateljstvo s drugom djecom. Kod nas djeca ostaju do srednje škole, kada prelaze u Kuću za mlade. Tako da sam ja imala jedanaestero djece, ali i s ovima koji nisu više sa mnom, kontakt i dalje postoji. Dolaze, obilaze me. Neko više, neko manje. Recimo, Amir, koji je u januaru prešao u Kuću za mlade, dolazi svakog vikenda kod mene, Žaklinin brat dolazi da je vidi, kao i mene - govori Marina.

Dobar kontakt

Koliko joj se život promijenio od ulaska u SOS selo, kaže da ne može objasniti, jer je njen život, zapravo, ovo što proživljava. Nikada nije imala biološke djece, a od ulaska u SOS dom shvatila je da se dva paralelna života nikako ne mogu voditi.

- Ovo je moj jedini život! Imala sam neke posliće, a ovako sam ispunjena u svakom smislu. Dala sam maksimum od sebe. Ovo nije profesija. Ovdje prevladavaju emocije. Djeca me trebaju. Trebam im pružiti zdravo odrastanje i tu sam da odgovorim na sve njihove potrebe. Od zdravstvenih problema, jer često dođu zapušteni i neuhranjeni, do ulaska u vrtić, kada se adaptiraju na svoje vršnjake, izlazimo u grad, obilazimo sarajevska i druga izletišta, zajedno ljetujemo... Ljetos su, recimo, prvi put vidjeli more, išli smo u Neum. To je za njih bio poseban doživljaj - s osmijehom na licu govori Marina.

Uz ljubav i pažnju zarastaju emocionalne rane i stvara se povjerenje, ali je, ipak, najteže pitanje zašto je roditelj ostavio svoje dijete

Sva djeca znaju da je razlog što žive u SOS zajednici to što su im roditelji umrli ili njihova porodica nije bila u mogućnosti da se brine o njima. Njihov zakonski staratelj je Centar za socijalni rad, a iako znaju da im Marina nije biološka majka, tako je zovu, jer je ona neko ko se brine o njima.

- Gdje je dobar kontakt sa srodnicima, on se nastavlja. Kod mene dolazi dedo nekoliko djece i obilazi ih. Sada je dedo bolestan pa oni idu njemu. Jedna majka dolazi svake sedmice, a počeo je i otac da dolazi. Djeca imaju svoje obaveze, a mi ih odgajamo da budu samostalni. Moraju znati osnovne vještine kada prelaze u Kuću za mlade. Prvo ćemo im pomoći da nađu posao, ali oni i sami traže. Mada imaju strah od budućnosti, ali znaju da smo im mi pomoć i podrška i da uvijek imaju nas - govori Šimić.

Istinske emocije

Negativnih iskustava nije doživjela, mada djeca, kaže, nekada budu u nedoumici, imaju majku, imaju SOS mamu, pa se pogube.

- Bude raznih utjecaja, ali uglavnom ostaju ovdje. Ko zna šta bi bilo s njima da su ostali tamo gdje su bili. Toliko je doživljaja da čovjek svašta zaboravi, jer je ritam života dosta brz. Bude i žalosnih, ali pamtimo samo sretne trenutke. Nekada ne ide sve onako kako predviđate, ali opet se osjećate ispunjenim. Ali, kada se rastajemo, razne su dileme. Ponekada se osjećam i razočarano, ali to prođe kada vidim da su djeca izrasla u lijepe ljude, završavaju škole, pa naći će i posao. Budem ponosna na sve to. Bude mi drago kada neko od njih kaže: “E, mama, ti si mi tako rekla." Oni, ipak zapamte, iako ponekada mislimo da ne slušaju - govori Marina.

Djeca imaju istinski osjećaj sigurnosti i pripadnosti

Uz ljubav i pažnju zarastaju emocionalne rane i stvara se povjerenje, ali je, ipak, najteže pitanje zašto je roditelj ostavio svoje dijete.

- Bilo je dosta slučajeva kada djeca traže svoje roditelje i tek kada ih nađu, mogu se smiriti. Bar duševno. Ostat će ovdje, u našem domu, ali žele saznati istinu. Kada vide majku ili oca, onda se smire. Svjesni su, iako je to stvarno teško. Mi smo ovdje da se brinemo o djeci, a ne da analiziramo postupke njihovih roditelja. Nismo tu da osuđujemo nekoga, naša je glavna briga briga o djeci. Nekada djeca sama tragaju za roditeljima, nekada Centar za socijalni rad pomaže. Naprimjer, Samir, koji je kod mene živio, svog oca prvi put je vidio nakon 11 godina. Imala sam samo pozitivna iskustva i bilo šta da se desi, ja sam njihov roditelj. Idem na roditeljske sastanke, izlazimo, slavimo rođendane, obilazimo predstave, festivale, radionice... Nekoj djeci je samo SOS mama prava mama tako da ja imam veliku ulogu u njihovom životu - završava svoju priču Marina Šimić, koja smatra da za ovaj posao treba mnogo strpljenja, istrajnosti i istinskih emocija, a uz sve to, biti svjestan da se mora nositi s teškoćama i posljedicama.

Gurali su se ko će mi prići bliže

Anegdota uvijek ima, vesele se, a jedne priče Marina se posebno sjeća.

- Ja sam bila na godišnjem i kuća je bila prazna, djeca su bila raspoređena u nekoliko grupa i onda smo se okupili. Tada su još bili mali, sjećam se, svako je poletjelo prema meni. Gurali su se ko će mi prići bliže, uhvatili me jedno za ruku, jedno za nogu. Bila sam presretna. Grabili su se za mene - govori Marina.

Kada je planirala vjenčanje, izrazila želju da izađe iz sela

- Nedavno smo imali jedno vjenčanje u selu. Ta djevojka je toliko pozitivna, sada završava i fakultet i, kada je planirala vjenčanje, došla je i izrazila želju da izađe iz svog SOS doma. Pozvala je dosta osoba koje je upoznala dok je odrastala s nama. Mame, tete, prijatelje, pedagoga, doktoricu. Još je jedna tako slična udaja iz naših kuća bila - prisjeća se Marina.