Doktora Izeta Čustovića, specijalistu, anesteziologa i reanimatologa, s razlogom krasi epitet heroja u bijelom. Za vrijeme agresije na BiH pacijenti u lokvama krvi i najteži ranjenici bili su za ovog doktora svakodnevni prizori.
Klanjali dženazu
Prije nego što je počela agresija na našu zemlju, Čustović je završio specijalizaciju za ratnu hirurgiju u Južnoj Africi, a prije toga i anesteziologiju u Beogradu.
- U Africi sam čuo da se u BiH priprema rat i odmah sam direktoricu bolnice pitao da se vratim u Sarajevo, jer sam želio biti sa porodicom. Predložila mi je da izganjam vizu i dala mi je karte da dovedem porodicu u Afriku kako ne bi stradali. No, kada sam došao u Sarajevo, supruga i djeca su počeli plakati, jer nisu htjeli da idu iz BiH. Zahvalio sam se direktorici na pozivu i vratio joj karte - započeo je svoju priču Čustović.
Od početka rata uključen je u sanitet Armije RBiH.
- Rahmetli Ramiz Salčin, koji je bio komandant Teritorijalne odbrane Novi Grad, i ja imali smo zadatak da organiziramo medicinske timove i odmah smo počeli pružali pomoć manjim jedinicama. U Sarajevu smo formirali Mobilnu hiruršku četu, koja je bila sastavljena od 15 doktora, medicinskih tehničara i sestara - kazao je Čustović.
Kada je pristigla informacija o veoma teškom stanju u Goraždu, doktor je odmah tražio dozvolu od Saniteta da pomogne ranjenicima u tom gradu. I tako je i bilo...
- U Goraždu tada nisu imali doktora, specijalistu koji bi mogao operirati noge, ruke... Noge su sjekli žiletima. Načelnik Štaba rekao je da nikoga ne može poslati tamo naredbom i mogao je ići jedino onaj ko je želio dobrovoljno. Nas četvorica smo pristali da nas prebace preko aerodroma do Hrasnice i onda smo preko Igmana išli na Grebak - nastavio je svoju priču Čustović.
Kada su došli na Igman, četvorica Arapa su ih čekala kako bi im pomogla da dođu do Grepka. Tek je tada, dodaje doktor, nastala panika i strah od onoga što ih očekuje ukoliko nastave put.
- Zastali su na Velikom polju i počeli klanjati. Nije mi bilo jasno zašto su tada klanjali. Kada su rekli da klanjaju sami sebi dženazu ako poginu u ratu, tek sam se tada prepao - bio je iskren Čustović.
U jednom momentu, govori doktor, počelo se pucati i jedva su ostali živi. Na Grepku su spavali dvije noći, čekajući da se organizira transport opreme, operacionih stolova, aparata za anesteziju, instrumenata i lijekova, koji su se mogli transportirati samo na konjima.
Kada su stigli u Goražde, zatekli su užasno stanje, bez odgovarajućih instrumenata ili uvjeta za rad.
- Radili smo izuzetno teške stvari. Sjećam se da su noge kod jednog ranjenika bile pune bijelih crva, to je bilo grozno. Ponovo smo radili reamputacije da bismo spasili ljude, a zgrada u kojoj smo radili, smrdjela je od rana. Nismo imali odmora, spavali smo u bolnici kako bismo bili u pripravnosti čim dođu ranjenici. Tako su nam dani prolazili - prisjeća se doktor.
Nekoliko mjeseci poslije, Izet se vratio na Igman, gdje je 1993. godine počela ofanziva. Krajem jula iste godine borbe su završene. Za vrijeme rata, cijela njegova porodica je, kako kaže, bila angažirana, a mlađi sin Velid, igrom sudbine, izbjegao je smrt...
Najveće zadovoljstvo mi je kad šetam Ferhadijom, a sretnu me bivši ranjenici, koji me ljube
- Kada sam došao na Mojmilo, ljudi su mi rekli da moj sin svakog dana ide na vodovod, kupi granate, a onda djeca uzimaju barut i prave od toga tromblone. Niko nije smio otići tamo, jer je trava bila ogromna i bilo je opasno od mina, a on je išao. Kada sam se vraćao na Igman, rekao sam mu da se spremi i da ga vodim sa sobom. Sutradan je na Mojmilu pala granata u dvorištu u kojem se on, inače, igrao sa svojim prijateljima. Trojica dječaka su poginula - kazao je Čustović.
Osjećaj da je nekome spasio život, neopisiv je, govori doktor te dodaje da je u protokolu u kojem je potpisivao ranjenike, zabilježio više od 1.800 intervencija.
- Ponos nam je što smo spašavali ljude u takvim uvjetima. Najveće zadovoljstvo mi je, kad šetam Ferhadijom, a sretnu me bivši ranjenici, koji me ljube. Pamtim TV kamermana Sulejmana Mulaomerovića, kojem sam spasio život kada su bile borbe kod Dejčića. Bio je ranjen u stomak. Evakuirali smo ga helikopterom u Zenicu. Crijeva su mu izašla na nosila, pored njega su bila i gledao je u njih. Kad smo ga operirali, ni sami se nismo nadali da ćemo ga spasiti, ali hvala Bogu, i danas je živ. Kad god me sretne negdje, počne plakati - govori Čustović, koji je, nakon 30 godina radnog staža u bolnici na Koševu, otvorio privatnu ordinaciju.
Medicinska etika
Nakon rata, Čustović je dobio najveće ratno priznanje "Zlatni ljiljan" i, na pitanje da li bi, da se može vratiti unazad, ponovo učinio isto i riskirao vlastiti život kako bi spašavao tuđi, doktor odgovara:
- To je moj posao i moja obaveza. Bez razmišljanja bih ponovo učinio isto. Nikad se nisam ogriješio o medicinsku etiku niti sam prekršio Hipokratovu zakletvu, radio sam svoj posao časno i pošteno - poručio je doktor Čustović.
Trovanje u Goraždu
Jedan od težih slučajeva koje je doktor zapamtio, desio se upravo u Goraždu.
- U to vrijeme ljudi nisu imali soli. Bila je fabrika azotnih ujedinjenja u Vitkovićima i tu su našli neku sol koju su konzumirali. Jednog dana doveli su ženu koja je sva pomodrila, bila je crna. Nakon nje, dovezli su i njenog sina od 20 godina, koji je isto tako bio crn. Oboje su se otrovali. Ženi smo ispirali želudac i spasili joj život, ali je njen sin, nažalost, umro - kazao je Čustović.
Pomoć Arkanovom zamjeniku
Čustović ističe kako nikada nije imao veze s diskriminacijom te da su i sprskim ranjenim borcima pružali pomoć.
- Arkanovom zamjeniku Draganu, koji je bio ranjen, pomogli smo u Goraždu. Pogodio ga je metak u pluća i bio je u kritičnom stanju, stavili smo mu drenažu i dali mu infuziju. Kada je došao svijesti, pitao nas je hoćemo li ga ubiti. Rekao sam mu da mi spašavamo živote, a ne ubijamo ljude. Naprotiv, dobio je svu potrebnu pomoć i njegu. Savjetovao sam mu da ne ide u vojsku, jer ako ga neko zarobi, više ga niko neće moći spasiti. Poslušao me je i otišao u Kanadu. Poslije rata mi je poslao i razglednicu, da zahvali zato što sam mu spasio život - kazao je Čustović.
