Sa Mirsadom Đonlagićem, novoizabranim poslanikom Saveza za bolju budućnost (SBB) u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, prije nekoliko dana namjeravali smo razgovarati o aktuelnoj situaciji u BiH te o prioritetima tokom njegovog predstojećeg mandata u Parlamentu BiH. Odmah na početku razgovora s ovim rođenim Tuzlakom, kroz priču o aktuelnoj vlasti, nametnuo se jedan citat iz “Tvrđave” velikog književnika Mehmeda Meše Selimovića.

Osmero djece

U uobičajenim okolnostima ne bi u tome bilo ništa čudno, ali u ovom slučaju Đonlagić nije citirao samo slavnog pisca nego i rođenog daidžu. Stoga je ova spoznaja o rodbinskim vezama našeg sagovornika s velikim književnikom odvela i naš razgovor, očekivano, u sasvim drugom pravcu.

- Nije lako govoriti o Meši ni kao o piscu ni kao o daidži. Svaka riječ koja se kaže o njemu, mora se dobro odvagati. Govoriti o Meši a ne govoriti o porodici Selimović, ne bi bilo umjesno, pogotovo imajući u vidu historijski okvir u kojem su odrastali i živjeli osmero djece, četiri sina i četiri kćerke Alije i Paše Selimović - kaže Đonlagić.

Od smrti velikog pisca prošle su 32 godine, a među živima nije nijedno od njegovih braće i sestara. Ipak, kaže Đonlagić, sjećanja su živa, a s njima i ponos i zadovoljstvo što je baš on jedan od potomaka te velike porodice.

Meša Selimović s ubijenim bratom Šefkijom

- To je kombinacija privilegije, časti i dužnosti da čovjek uvijek ide naprijed i da se svojim zalaganjem, trudom i radom izbori za svoje mjesto u društvu, ne očekujući da to dođe po automatizmu zbog pripadnosti ovoj ili onoj porodici - naglašava naš sagovornik.

Đonlagić otkriva da je njegova rahmetli majka Mulija bila najstarija u porodici i kritičar Mešinih prvih djela, što je književnik spomenuo i u svojim “Sjećanjima”. Ipak, prva asocijacija na majčinog slavnog brata i ostatak njene porodice su ljubav i sloga.  

- To je bila porodica koja je imala veoma skladne odnose u dosta turbulentnim vremenima. Svi su početkom Drugog svjetskog rata dali podršku Narodnooslobodilačkom pokretu, a trojica daidža i jedna tetka bili su u partizanima. Zbog sestrinske ljubavi prema braći u porodici Selimović, i danas žalim što ja nisam imao sestru kakvu su imali Meša i druge moje daidže. Ta je ljubav bila uzvišena i ona ih je održala uprkos svemu - kaže naš sagovornik.

Meša Selimović sa suprugom Darkom i kćerkama Mašom i Jesenkom

Sjeća se, kaže, priča o daidži Šefkiji, čije je ubistvo 1944. obilježilo živote svih članova porodice Selimović, koji se nikada nisu oporavili od te tragedije. Duže od dvije decenije nakon tog tragičnog događaja, podsjeća naš sagovornik, njihova zajednička bol izašla je iz Mešinog pera kroz kapitalno djelo “Derviš i smrt”, a kasnije se sva žuč sakupljena brojnim tragedijama u toj porodici izlila i kroz ostala Selimovićeva djela, a naročito kroz “Sjećanja”.

Kaže da su, nakon ubistva brata Šefkije, i ostala braća Selimović, iako odani Partiji i tadašnjem sistemu, konstantno bili žrtve jedne politike periodičnog pronalaska krivca, a progoni su bili uzrokovani i ljubomorom i zavišću zbog njihovih uspjeha.

Bolne teme

Naš sagovornik prisjeća se da je Meša Selimović, nakon selidbe u Beograd 1973., rijetko dolazio u BiH te da su ti dolasci uglavnom bili povodom nekih događaja.

- Tada bi se svi okupili, a majka bi pravila jela koja se obično spremaju za Bajram. Najčešće su pričali o svom djetinjstvu u kući na Tušnju i o prijateljima iz mladosti, a sjećanja na tu mahalu, u kojoj su proveli najljepše dane, nosili su do kraja života. Bilo je i bolnih tema, ali one su ostajale među njima. Kada je umro moj rahmetli otac, Meša je došao na dženazu. I on je nosio tabut u koloni od Šarene džamije do mezarja Tušanj - prisjeća se naš sagovornik te dodaje da je često bio gost u daidžinom domu u Beogradu.

Pamti ga kao tihog, ali autoritativnog čovjeka, kojeg je javnost voljela bez obzira na to što ga je politički milje osudio.

- Pogotovo se to osjetilo kada bi došao u Tuzlu, gdje je imao dosta prijatelja, a među najboljima je bio slikar Ismet Mujezinović. Sjećam se da me je oduvijek impresionirala njegova pojava. Nije mnogo govorio i  imao je neku autoritativnu auru, a istovremeno je zračio šarmom. Poslije smo mi češće odlazili kod njega u Beograd, ali je on uglavnom bio zauzet pisanjem i tada ga ne bi smjele ometati ni njegove kćerke Maša i Jesenka - prisjeća se Đonlagić te dodaje da današnji kontakti s daidžinim kćerkama nisu česti kao ranije, ali da postoje.

Oduvijek me je impresionirala njegova pojava, nije mnogo govorio i imao je neku autoritativnu auru, a istovremeno je zračio šarmom

Drago mu je što ime njegovog daidže živi u Tuzli, gdje se svake godine dodjeljuje i književna nagrada "Meša Selimović".

Naglašava da u svakoj Selimovićevoj izreci ima svevremenske istine i pouke.

- Bosna je teška, teretna zemlja, u kojoj nije lako živjeti, pogotovo ako si centimetar viši od ostalih. A meni je sudbina dodijelila taj centimetar i osudila me na vječito ispaštanje - zaključio je daidžinim riječima Mirsad Đonlagić.  

Lament nad sudbinom

Mirsad Đonlagić prisjeća se da je njega kao 26-godišnjaka, nakon daidžine selidbe iz Sarajeva u Beograd, posebno pogodio natpis u jednim sarajevskim novinama.

- Glasio je: “Lament nad sudbinom.” U njemu se kaže: "Ostali smo bez Savića i Repčića, pa možemo i bez Meše Selimovića." Navedeni su bili neki fudbaleri koji su napustili Sarajevo. I to je bio jedan od načina obračuna sa Mešom. Ipak, ti, koji su daidži pravili probleme, su zaboravljeni, a Mešino ime živi - kaže Đonlagić te dodaje da je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća i sam bio na meti određenih grupa koje su ga htjele isključiti iz Saveza komunista zbog veza sa porodicom Selimović.

Preporuka političarima: Pročitajte "Tvrđavu"

- Djelo “Derviš i smrt” zasigurno izaziva strahopoštovanje, ali meni je nekako bliža “Tvrđava”. Svima koji se bave ili se žele baviti politikom, preporučujem da, ako već nisu, pročitaju "Tvrđavu". Ko hoće da ostane poštovan i dostojanstven u politici, neka pročita ovo djelo - preporučuje naš sagovornik.

Bilo mu je žao Sarajeva

Uprkos stalnom generiranju rasprava o Mešinoj nacionalnoj pripadnosti, koje traju do danas, Đonlagić kaže da porodica Selimović nikada nije sumnjala u njegovu odanost vrijednostima koje su im u amanet ostavili otac Alija i majka Paša.

- Teško je suditi o tome što se on izjasnio kao književnik koji pripada srpskom književnom krugu, ali to je nešto što se dešavalo u određenom historijskom trenutku i mislim da stvari ne treba vaditi iz konteksta nego treba to promatrati kao zbir nekih okolnosti koje su dovele do toga. Ali, ono o čemu je on pisao, dovoljno govori o njegovom porijeklu i pripadnosti. Znam da mu je bilo žao što je otišao iz Sarajeva, ali bio je svjestan da mora otići - kaže sestrić čuvenog pisca.