Da će jedna naizgled obećavajuća, mada iznuđena i, kako se pokazuje, slučajna politička inicijativa velike ambicije, tako brzo pokazati svoju improvizacijsku suštinu i neutemeljenost, nedostatak samostalno razvijenog političkog koncepta, malo se ko mogao nadati.

Da će dokazati političku prazninu i usputnost, da će otkriti kako je bez ideje, bez dubine i adekvacije spram situacije u kojoj se bosansko društvo nalazi, bez političke snage i kapaciteta za samostalnu političku akciju i da će, kako bi što prije kapitalizirala zabludu biračkog tijela koje je od nje očekivalo mnogo, a dobilo šipak, na prvu ući u podjelu vlasti, i to s onima protiv kojih je navodno ustala i započela svoju akciju, nije se očekivalo.

Čast mu omilila

U cijeloj otužnoj historiji pada političke zvijezde Željka Komšića pozitivno je da se on dogodio tako brzo i da se Komšić naprečac vratio u isto jato iz kojeg je na dramatičan način izlepršao, tj. da se udružio sa strankama koje su samo druga strana medalje njegovog prvobitnog SDP-a, da su u biti i po političkom programu, mentalitetu i ponašanju iste.

Stranke vladavine po svaku cijenu i u ime nacionalnih, a na račun javnih interesa. Ovaj pad nije bio iznenađenje samo onima koji su od početka znali da je sav cirkus oko Komšića bio prazna priča, jer je njegova disidencija od SDP-a bila pragmatična, a ne principijelna.

Naime, da je bio principijelan, nikada se ne bi upustio u Lagumdžijinu čaršijsku igru oko Hrvata i pristao da se kandidira za hrvatskog člana Predsjedništva države i izigra pravo Hrvata da sebi biraju reprezenta. Ali, shvativši da je u tako stečenoj poziciji izgubio svaku političku relevanciju, a fotelja i čast mu omilile, odlučio je da nakon toliko godina zaigra samostalnu igru i tako dovede u zabludu brojne ljude kojima se ogadila politička igra koju su osim Lagumdžije vodili i lideri nacionalnih stranaka.

Ono što je Demokratska fronta učinila jeste udarac u leđa demokratskoj perspektivi politike u BiH

Ptica je, dakle, doletjela svome jatu i igra obmane demokratske javnosti je nastavljena i završena baš kao što je i započela lažnim igranjem uloge hrvatskog predstavnika, samo sada uloge nosioca demokratskih procesa. Pisac ovih redova još je u vrijeme kada je Komšić slavodobitno sa svojim mentorom Lagumdžijom varao Hrvate, upozorio na njihovo moralno i politički neprihvatljivo ponašanje. Komšić nije iz te igre izašao sve dotle dok mu se nije pružila prilika da zaigra na razočaranje ljudi i njihovo nepovjerenje u Lagumdžiju kada se predstavio kao čovjek koji ga može srušiti.

Pokazalo se da on nije rušio Lagumdžiju nego gradio sopstvenu političku karijeru na ruševinama svoje nekadašnje stranke koja mu je stvorila rejting i značenje. Lagumdžija je na kraju igre, a Komšić nastavlja da se igra, a, kako se vidi, to je ista vrsta političkog poigravanja kakvu je prakticirao i Lagumdžija.

Mekana fotelja

Kao paraslika SDP-a, Demokratska fronta samo je lošija verzija s jednako lošim vođstvom kao i SDP. Svojim promptnim pristankom da uđe u vlast Demokratska fronta je pala s konja na magarca. SDP, koji je imao časnu ratnu ulogu, a čije je pozitivne mogućnosti uništio upravo Lagumdžija svojom narcisoidnom i arogantnom politikom, postao je stranka vlasti, laži, prevara i korupcije svih vrsta.

Nadati se da je ovo što čini Komšić samo slučaj neodoljive želje da se odigra nekakva  momentalna politička igra kako bi se ušlo u vlast i zadobilo kakve-takve pozicije moći, jer, Bože moj, iz fotelje koja je mekana i udobna i nudi čast i slast, teško je iskočiti za hator neke istine, pravde i društvenih interesa.

Ono što je Demokratska fronta učinila jeste udarac u leđa demokratskoj perspektivi politike u BiH, zbog čega će svaka akcija koja bi vodila ka političkim probosanskim i demokratskim rješenjima biti znatno otežana i gotovo uopće nemoguća.

Olinjale fraze i prazne riječi

Mada nas iskustvo uči da u nas sve što se stavi na papir, u pravilu, tamo i ostane i ne vidi nikada realizaciju, nema ni traga od onog što je narod plebiscitarno izrazio i zahtijevao tokom masovnih protesta. Nema koncepta demokratske države, jer se ona svodi na jednake udjele nacionalnih oligarhija na vladavinu preostalim bosanskim teritorijama koje se označavaju nacionalnim, nema nikakvog napretka u pravima ljudi, nema programa ekonomskog oporavka i ispravljanja posljedica pljačke, a o kažnjavanju pljačkaša i nosilaca nasilja i korupcije uopće se i ne misli. Sve se svodi na olinjale fraze i prazne riječi, a iza svega se vidi samo želja da se drži vlast i osiguraju sopstveni interesi.

Realan politički problem

Nije samo ono što spada u problematiku etičkih osnova donošenja političkih odluka bitno u Komšićevoj avanturi. Pitanje ima i realnu političku stranu koja je politički i moralno još gora i teža od one prethodne prevare u vezi sa zastupanjem Hrvata u Predsjedništvu i skokom u vlast naslijepo i zbog fotelja.

Naime, ako se politička struktura koja je nastala iz navodnog Komšićevog zgražanja nad politikom Lagumdžije i SDP-a, nazvala Demokratski front, onda takva politička struktura ne može i ne smije da ulazi u politički savez s nacionalističkim strankama koje stoje na stajalištu monopola zastupanja nacije kao totalnog političkog i historijskog subjekta.