Djetetu nije potrebno objašnjavati razloge zbog kojih se roditelji razvode. To, zapravo, nikad nije i ne može biti samo jedan razlog. Sve suvišne informacije dodatno će zbuniti dijete jer ono nije odrasla i zrela osoba da bi te razloge moglo prihvatiti i razumjeti.

Za samo dijete, zapravo, nije ni važan razlog razvoda, već sama činjenica što oni više neće živjeti zajedno niti dijeliti neke zajedničke navike, što će se taj kontinuitet života prekinuti. Svako drugo objašnjenje moglo bi kod djeteta izazvati emociju bijesa, koja najviše šteti njemu samom.

Kako ne bi izgubilo vjeru u porodicu i poslije u životu imalo problema zasnovati vlastitu, potrebno je svakodnevno razgovorati s djetetom.

Objašnjavajući djetetu da jedno loše iskustvo ne mora nužno značiti da će svako sljedeće biti takvo, roditelji mu pružaju novu dimenziju u pogledu na funkcionalnost porodice. To znači da jedan neuspješan brak nikako ne implicira da će i drugi biti takav.

Dobro je da se roditelji služe i pozitivnim primjerima osoba iz okruženja (naprimjer, bake i djedovi su dugo u lijepom braku). Važno je da dijete razumije da je ono neovisno i da je sposobno kad odraste donositi odluke koje će biti motivirane isključivo njegovim potrebama i željama, a ne stavovima roditelja.