Kažu da ljubav ne poznaje granice, ona je slijepa i uvijek dobrodošla. Može biti manja ili veća, donijeti sreću, a ponekad i bol. Kako god, ljubav nije paradajz i snaći će vas uglavnom kada joj se najmanje nadate.

Upravo jednu takvu priču podijelili su s ekipom "Dnevnog avaza" Mubera Koš i Jahija Abdulov, korisnici Kantonalne javne ustanove "Gerentološki centar Sarajevo". U staračkom domu u Nedžarićima oboje su potražili spas od samoće. Ni ne sluteći da će im život u ovoj instituciji donijeti ponovno rođenje sreće.

Dodir ruku

Njihova ljubav je, kažu, čista emocija, bez strasti i požude.

- Prožimaju nas najljepši osjećaji koji mogu biti i koje sam ikada u životu proživjela. Dodir ruku, što bi rekli u narodu, izaziva struju - naglašava 65-godišnja Koš.

Sve je počelo na izletu na Igmanu prije dva mjeseca.

- Viđala sam Jahiju i primijetila sam da kruži oko mene, ali budući da sam tek prije nekoliko mjeseci došla u dom, nisam to uzimala za ozbiljno. Na Igmanu mu je ispao lijek za srce, a ja sam pogledala i rekla: "Vidi ga, pije iste tablete kao i ja". Tog dana ponašao se kao veliki kavaljer, a i nekoliko dana ranije pozvao me je na kafu. Međutim, samo sam ga pogledala i produžila dalje - govori Mubera.  

I Jahija hvali Muberu. Kaže da je veoma komunikativna.

- Kada je došla, na nju je svijet samo navalio. Htio sam nekako da joj priđem, da joj kažem kako se zovem, jer me je to jednom pitala. Predložio sam da odemo negdje u kafanu i da pričamo o svemu. Međutim, ona je to odugovlačila. Samo je ponekad, kada bih igrao šaha, dolazila da gleda. Onda je došlo to da idemo na izlet, dobio sam priliku da se izborim, a i imao sam za šta. Sada je tu ljubav - iskren je Abdulov.   
 
Do ljeta, Koš je bila aktivna u „Centru za zdravo starenje Novo Sarajevo", svoje emocije prenosila je na papir pišući kratke priče i slikajući, u noćnim satima je čitala knjige, ali to nije bio život kakav je željela.

- U 33. godini napustila sam muža i odgojila naša dva sina. Dok smo bili u braku, bila sam kriva bez krivice. Za njega ja nikad ništa dobro nisam uradila. Radila sam tada na Neurološkom odjeljenju na pedijatriji u bolnici Jezero i, zahvaljujući podršci kolega, upisala sam i završila Višu medicinsku školu. Bila je to odskočna daska i meni i mojoj djeci. Učila smo i ja i oni. U našoj kući se uvijek nešto čitalo. Sinovi nikada nisu živjeli s ocem, ali ga priznaju. Ponosna sam na obojicu. Jedan sada živi u Mostaru, a drugi u Švedskoj. Porodični su, imam i unučad, veoma smo vezani i paze me - priča Koš.

 
Nije me stid

Ovaj intervju za njenu djecu i unučad bit će pravo pozitivno iznenađenje.

- Moji sinovi i snahe ne znaju za ovu priču. Nisam znala kako da im kažem. Ovako je lakše, znam da će pročitati. Oni su mi odavno govorili da neću izdržati sama i da mi je bolje da nađem nekoga, a ja sam govorila: Gdje da ga nađem? Šetam godinama i niko normalan da mi priđe - kroz osmijeh kaže Mubera.

Promjena sredine i novo druženje utjecalo je i na njeno zdravstveno stanje. Uz Jahiju se osjeća sigurnije, nema problema sa snovima i šećer joj je, tvrdi, upola manji nego što je bio prije dolaska u dom.

- U Sarajevu imam stan koji sam zaključala i došla ovdje. Nije mi žao. Ovdje sam ispunila svoj životni san, našla sam mir. Prvih dana bilo je teško, ali mi je psihologinja Adela pomogla da se snađem, jer imam šira interesiranja. Mnogo čitam, pišem priče koje se objavljuju u našem domskom listu, slikam. U posljednje vrijeme s Jahijom i mojom cimerkom koja ima 81 godinu i pjevam ovdje u domu. Naše ljubavi nije me stid. Ovako nešto nikad mi se nije desilo. Sada i izgledam ljepše, jer kad si sam nisi ni za šetnje, nisi nizašta - dodaje Koš.

Tokom dana Jahija i Mubera vrijeme provode zajedno, a od osam sati svako ide u svoju sobu. Tada čitaju, a sutradan polemišu o djelima. Otkrivaju nam i da je među korisnicima doma dosta izražena pakost, zavist i ljubomora. Međutim, kada ih neko provocira, jednostavno se uzmu za ruke i odšetaju na svoju omiljenu klupu u parku. Mogli bi živjeti i u istoj sobi, ali ne žele.

- Oboje imamo narušeno zdravlje tako da ne želimo rizikovati. Zato sam rekla čiste emocije bez strasti i požude. Jahija se malo bunio zbog toga, ali dogovorili smo se, ne želim da mu se nešto desi - tvrdi Koš.

U životu možete birati, pojašnjava Abdulov, da se predate i kukate ili da svaki trenutak provodite u lijepom odnosu s voljenom osobom. Njegovi snovi srušili su se nakon što mu je umrla supruga Šemsa.

Vrijedi poštovati

- Bio sam građevinski radnik, parketar, lijepo sam živio. Imam sina i kuću trospratnicu. Za moj pojam žena ne treba da radi, njeno je domaćinstvo i odgoj djece. Nakon što je Šemsa otišla, nisam mogao podnijeti samoću, naučio sam s narodom, kuća je uvijek bila puna. Imao sam ja svoj sprat, ali svako ima svoje. Nisam htio biti nikome na teretu. Moji nisu dali da dođem ovdje, ali bio sam uporan i došao sam u januaru. Mubera i ja svjesni smo da smo na zadnjoj stanici života. Odavde niko nije otišao živ. Zato smo odlučili da živimo zdravo i s ljubavlju. Ovo života što nam je ostalo želimo da provedemo zajedno - poručuje Abdulov.

I ono što je bilo vrijedi i treba poštovati, dodaje Mubera.

- Nekad me Jahija poljubi me i kaže Šemsa. Naravno da se ne ljutim, predam joj rahmet duši. I sa Šemsom je živio finim životom - zaključuje Koš.

Glumila s Bravom

Osim što piše i slika, Koš je imala priliku glumiti, i to rame uz rame s Erminom Bravom.

- Bio je to performans koji je režirala Selma Spahić u saradnji sa „Centrom za zdravo starenje Novo Sarajevo". S Bravom sam glumila dolazak pred dom i imali smo razgovor koji je bio iz moje glave, nije bilo pripremljenog teksta. Mi iz Centra pričali smo svoje životne priče i moram se pohvaliti, mene su proglasili najboljom - naglašava Koš.

Anonimni "golupčići"

Kako nema ljubomore, dedo je zove u sobu da joj vrati novac!

Koš i Abdulov nisu jedini ljubavni par u ovom domu. Svoje iskustvo s nama je rado podijelilo još dvoje "golupčića". Iako su željeli ostati anonimni, njihovo upoznavanje vrijedno je pažnje, kao i priznanje da itekako ima ljubomore.

- Pričao sam viceve u našem „slatkom ćošetu" kada mi se i desila ljubav na prvi pogled. Nakon toga, moja izabranica, pozvala me je na kafu i primijetio sam da ona i njena cimerka nemaju TV u sobi. Ja sam imao jedan viška pa sam joj ga poklonio i od tada sam imao pravo svaki dan doći kod nje da zajedno gledamo televizor. A ljubomore? Kako neće biti. Zamislite ona krene u granap i sretne je jedan dedo odavde i traži da mu posudi 10 KM, a onda kaže dođi kasnije kod mene u sobu da ti vratim. Zamislite folova - govori naš sagovornik.

Ovaj par posljednja tri mjeseca živi u istoj sobi, a u ljubavi su više od godinu.

- Nisam mogla vjerovati da se tako nešto može desiti, posebno ženi. Volim da pišem, a zbog njega sam to zapostavila. Lijepo je voljeti i biti voljen. Ovo što se meni desilo ne mogu opisati, znala sam i zaplakati kad me povrijedi, a to mi se nije dešavalo ni kada sam bila mlada - priča korisnica KJU „Gerentološki centar Sarajevo".