BIH

Lavrov, Litvinov i Molotov

Komentar Stjepana Brzice

Stjepan BRZICA

1.10.2014

Gledamo Lavrova u Putinovoj službi i nameće nam se pomisao da je više Putinov propagandist nego ministar vanjskih poslova Rusije. On otvoreno zastupa politiku koja radi na destabilizaciji Ukrajine, a prigušuje se svaka rasprava o otmici Krima od Ukrajine. Lavrov jednako postupa u vezi s Balkanom, ali nije vjerovatno da će tu imati većeg uspjeha. 

Uporno radi na pridobijanju Srbije, a u najmanju ruku da ne uvodi sankcije Rusiji i da istovremeno ovu zemlju gura u zamku takozvane vojne neutralnosti što Sbiju tjera da sjedi istovremeno na dvije stoice što neće imati uspjeha na duže vrijeme. Kad se malo analizira što Rusija može dati Srbiji nije teško zaključiti da to nije dovoljno, dok Evropska unija može ponuditi bolju perspektivu. 

Lavrov se miješa i u suverenitet Bosne i Hercegovine podržavajući, u najmanju ruku verbalno, sadašnji režim u Banjoj Luci zaboravljajući da je Bosna i Hercegovima međunarodno priznata suverena država na čitavoj njenoj teritoriji. Ukoliko se može staviti zamjerka na ponašanje aktualnih političkih lidera u Federaciji, što se može reći o situaciji u Dodikijadi?

Tako Rusija paralelno destabilizira Ukrajinu, a pokušava to isto i na Blkanu zaboravljajući da je Balkan okružen zemljama EU i NATO pakta. Ukoliko nisu sve, uskoro će to postati. Rusiji preostaje retorika ili vojna avntura. Kremlj ne može biti siguran u uspjeh čak i igrajući na kartu zapadnih nesuglasica. Kada mu je bilo sve propalo Adolf Hitler je također računao na sukobe među saveznicima, ali to  nije doživio, a hladni rat se nije završio u korist sovjetke Rusije.

Dok je Staljin bio monstruozna figura u uništavanju svih na koje je mogao i u snu posumnjati ili na osnovu prijava raznih Berija, Putin pokušava igrati demokratu od koje kvalifikacije je veoma daleko. Staljin je u svojoj paranoji išao do neshvatljivih krajnosti pa je žrtvovao najsposobnijeg genera Tuhačevskog i mnošto najsposobnijih oficira Crvene armije čine je jako oslabio obrambenu moć Crvene armije uoči rata. Neki tvrde, ali nije sasvim dokazano, da su Staljinu priču o Tuhačevskom podmetnule Hitlerove obavještajne službe ali je vrlo vjerovatno, a on se nije trudio provjeriti o čemu se radi, već je jednostavno pokosio vojnu elitu. 

Naravno u gulazima su stradali i milijuni nevinih ljudi koje je Staljin dao mučiti i ubijati „za svaki slučaj". Izgleda da se panično bojao i mogućnosti urota. Čak je uoči svoje smrti bio optužio najelitnije liječnike s monstruoznim optužbama, ali ga je u realizaciji spriječila smrt. Čitava hajka sovjetskog režima počela je odmah krajem revolucije ukojoj su sovjeti preuzeli vlast u Rusiji pod privlačnom parolom: Mir narodima, zemlja seljacima i sva vlast sovjetima. Ubrzo se pokazala varka, jer je zemlja drugom rukom takoreći odmash oduzeta seljacima, a malo bolje stojeći seljaci su proglašeni kulacima što je bio povod da im se sve oduzme a njih fizički istrijebi. Tako je sovjetska revolucija dovela zemlju do gladi i straha od progona.

U takvoj atmosferi je Sovjetski savez imao dva vrsna ministra vanjskih poslova Litvinova i Molotova. To su bili isuviše inteligentni ljudi da bi pali na Staljinov lijepak. Litvinov je smijenjen u sklopu dodvoravanja Hitleru jer je bio Židov. Na njegovo mjesto je došao Molotov, najsposobniji sovjetski diplomata kojega su uvažavali ideološki protivnici na zapadu. O Molotovu kao čovjeku je Churchil izrekao riječi visokog uvažavanja. Čak je iz kontakata s njim osjetio koliko se taj čovjek lomi između dužnosti koju je prihvatio i morala. Molotova Staljin nije mogao žrtvovati kao tolike druge koji su bili na visokoim položajima. Sjetimo se samo Lava Trockog koji je bio politički lumen, ali ga se Staljin rješio protjerivanjem iz zemlje da bi kasnije u Meksiko poslao ubojicu da ga fizički likvidira. 

Lavrov ostavlja dojam činovnika a ne diplomate. On savjesno ispunjava Putinove želje i na tome se, kako izgleda, završava njegova diplomatska vještina. Čak glumi rigoroznijeg čovjeka od Putina u međunarodnim odnosima.