Tri porodice koje su nakon majskih klizišta bile primorane napustiti svoje kuće, i danas žive u kolektivnom centru u Vojnoj bazi Dubrave kod Tuzle. Kažu da su im vlasti obećavale da zimu neće dočekati u vojnim barakama, ali, kako vrijeme odmiče, obećanja blijede.

Shvataju da su ih aktuelne vlasti po ko zna koji put prevarile.   

Plaćaju kredit

- Zima ide, a mi nemamo ni hrane ni drva. Što je najgore, nemamo krov nad glavom. Mužu u Općini Kalesija stalno govore da se strpimo. Ali, do kada - pita se Zekira Ikanović, jedna od stanovnica kolektivnog centra.

Ona je sredinom maja pobjegla iz kuće koja je počela pucati. Kaže da je gledala kako kuće nestaju u zemlji, asfalt propada, a električni kablovi padaju oko nje.

- Ovdje su nas lijepo primili, ali bojim se da su nas prevarili oni koji su nam obećavali rješenje stambenog pitanja. Dobri ljudi su nam pomagali, ali da nam nije vojske, ne znam šta bismo. U kuću se ne možemo vratiti, jer se može srušiti svaki čas. Nismo mi ni imali vilu. Odvajali smo od grla kako bismo sagradili skromnu kuću. I sada plaćam rate za kredit, ali niko od nas ne radi. Ne znam kako ćemo dalje plaćati kredit - žali nam se Zekira.

Njena desetogodišnja kćerka Dinela prije 23 dana trebala je krenuti u treći razred, ali od početka nastave nije bila ni na jednom času. Nakon preseljenja u Vojnu bazu, od Osnovne škole „Seljublje“ udaljena je oko 20 kilometara, a nema odgovarajući prijevoz.

- Niko se ne interesira gdje je ovo dijete. Ne mogu shvatiti da pedagog, učitelj i direktor mogu raditi taj posao, a da se ne zapitaju šta se dešava s tom učenicom, zašto ne dolazi u školu. Možda su se raspitivali po selu i možda su od drugih učenika saznali gdje se nalazimo, ali nas nisu ni nazvali, a kamoli posjetili - ogorčena je Zekira.

Ruševne kuće

Nizija Čikarić iz Tuzle s porodicom, također, stanuje u kolektivnom centru.

- Nemamo gdje. Sestra s bolesnim djetetom morala se vratiti u ruševnu kuću. Poslali su je u kolektivni centar u Mihatovićima, a mala mora ići doktoru. Niko nije vodio računa o djetetovoj bolesti. Mi smo ovdje. Ni muž ni ja ne radimo. Suhu hranu i vodu dobivamo od Crvenog krsta, a od vojske kuhane obroke. Drugo više ništa nemamo i svi su nas zaboravili - priča nam Nizija.

Pomoć rasporedili da što duže traje

U Vojnoj bazi stanuje i Zekirina svekrva Alija, čija je kuća, također, neuvjetna za život.

- Stari smo, bolesni. Kuće u Horozovni kod Kalesije nisu za stanovanje. Žao mi je ove djece. Ne idu u školu. Dani prolaze ovako kako prolaze. Svako se svojim životom bavi. Hvala dobrim ljudima koji su nam pomagali od početka. Ono pomoći što smo u maju dobili, rasporedili smo da nam što duže traje - priča nam Alija.