Stigao nam je prigovor da teroriste "Islamske Države"(„kalifata“) ne treba zvati islamistima, nego džihadistima. Tačno: od dva neprecizna, paušalna naziva „džihadist“ je manje zlo, navodi se na portalu Jutarnji.hr.
Islamist je danas neprecizan pojam za građanina ili političara koji se zauzima da islam bude osnovni kriterij u politici. Islamist je Erdogan, ili Izetbegović, a ipak ne odsijecaju glave taocima (za represiju „imaju oni svoje ljude“). Džihadist bi, onda, bio neko ko se zauzima, zapravo aktivno angažira u džihadu. Kao što korijen „s-l-m“ daje i svjetonazor (islam) i njegovog pripadnika (muslim, plural: muslimin), tako i korijen „dž-h-d“ daje i akciju (džihad) i njena sudionika (mudžahid, plural: mudžahidin).
Dakle, niti je svaki musliman islamist, niti je svaki islamist džihadist, niti je svaki mudžahid terorist (to je ono: niti je svaki Hrvat ustaša, niti je svaki Srbin četnik).
Džihâd je u arapskom napor (da se postigne neki cilj),a u islamu to je skraćen oblik sintagme „napor na Božjem putu“, koja se često spominje u Kur'anu. Džihâd, dakle, nije prvenstveno, a kamoli uvijek, „rat za vjeru“ (što se na Zapadu nerijetko „prevodi“ kao „sveti rat“, a to je kršćanski križarski termin). Sredstva u tom naporu su raznovrsna - duhovna, molitvena i moralna, finansijska, a tek u slučaju ugroze i oružana.
U samom Kur'anu se džihad, doduše, češće spominje baš u vojnom smislu, i to u dva aspekta: kad je potrebno braniti islam, te kada treba „otvoriti“ (fath) islamu zemlju koja odbija miroljubiv poziv da prigrli islam. Fath ipak pripada historiji islama, dobu u kojemu je Kur'an i nastao. Presaditi to iz VII u XXI stoljeće jednako je kao danas zastupati ideje sv. Pavla o postupku s robovima.
Džihâd kao odbrana islama u savremenoj muslimanskoj misli obuhvata i borbu protiv nerazvijenosti, opismenjavanje, socijalnu pomoć, ali i borbu protiv eksploatacije i nepravde - što može uključiti oslobodilačke ratove i revolucije. Dakle, oružani džihâd jest predviđen islamom, ali nipošto nije jedini oblik džihâda. Nadalje, oružani džihâd se ne vojuje protiv nenaoružanih, te protiv žena i djece. Dakle, terorizam nije džihâd.
Zvati teroriste džihadistima znači dati im ideološku obrazinu koje nisu vrijedni i vrijeđati sve koji džihadom smatraju napor za napredak muslimana. Ali terminološko pomodarstvo je učinilo svoje. Homologiziralo ih s teroristima, s razbojnicima. Nisu ni prvi ni zadnji.
