Predsjednik SAD Barak Obama (Barack) tokom nedavnog samita NATO saveza objavio je da je u toku formiranje Snaga za brzu reakciju (RRF). One će imati 4.000 vojnika kadrih da priteknu u pomoć bilo kojoj od članica ovog vojnog saveza izloženoj mogućoj ruskoj invaziji. Nažalost, nekoliko pitanja ostalo je bez odgovora. Posebno se tu ističu nedoumice o efektivnosti RRF-a, ali i da li su garancije NATO-a da će pomoći ugroženoj članici ili članicama dovoljne da odvrate ruskog agresora od nakane?
"Brze reakcije"
Planirane jedinice NATO-a, nazvane Vrh koplja, trebale bi uključivati mornaričke, zrakoplovne i specijalne jedinice. Oprema, municija i naoružanje te logistika bit će raspoređeni po manjim bazama na teritoriju Rumunije, Poljske i tri baltičke države. Te će baze biti spremne u svakom trenutku primiti vojnike. No, samo vrlo mali broj vojnika stalno će boraviti u tim bazama.
S obzirom na „oskudno“ iskustvo evropskih snaga za „brze reakcije“ i sve manje izdatke za potrebe odbrane među saveznicima, osnovano se sumnja hoće li obećana pomoć biti dugoročna. Tokom vanredne situacije NATO mora brzo donositi odluke kako bi se trupe okupile, naoružale i transportirale na odredište. Sporo donošenje odluka dovelo bi do toga da trupe pregazi vrijeme i brz razvoj događaja, pa bi se sve svelo na apsurdnost po kojoj jedinice trebaju otići na područje koje je već odavno u rukama neprijatelja!
Ključni test za NATO bit će vojno potkopavanje Latvije ili Estonije koje bi mogla poduzeti Moskva. Upravo su te dvije države karakteristične po velikom broju pripadnika ruske manjine na svom teritoriju.
Brzina kojom su se ruske trupe infiltrirale na ukrajinski Krim te osigurale pobunu i odvajanje rejona Donbas privukla je pažnju na realizaciju sličnih scenarija i u državama koje su u NATO-u. Saveznici bi se mogli suočiti s teškoćama u preveniranju infiltriranja separatista i sabotera iz Rusije, koji bi bili odjeveni kao civili. Još veći problemi pojavili bi se ako bi se pobunilo lokalno stanovništvo i tokom demonstracija, kao što smo tome svjedočili u Ukrajini, zaposjeli institucije vlasti u malim gradovima u unutrašnjosti država.
Moskva je već zatrpala baltičke države propagandom i ohrabrenjima lokalnog stanovništva koje govori ruski da se pobuni protiv vlasti. Ključna teza u toj propagandnoj agresiji je da su oni koji govore ruski izloženi užasnoj diskriminaciji.
Šira strategija
Na iskustvu Krima i Donbasa, nove trupe NATO moraju odmah biti integrirane u širu strategiju suočavanja s vojnom subverzijom sponzoriranom izvana. Ona bi se mogla sastojati iz više elemenata, počevši od jasnog sigurnosnog koncepta koji u centar postavlja rusku prijetnju u bilo kojoj formi. Obavještajni potencijali NATO-a također moraju biti bitno poboljšani i takvi pomno pratiti namjere Moskve i/ili njenih saveznika na terenu.
Države članice NATO-a, također, moraju razviti cijeli niz ekspertiza o tome kako se na terenu boriti protiv subverzije iza koje stoji Kremlj, bilo da su u pitanju etnički problemi, ekonomska pitanja, izazovi distribucije i korištenja energenata, informatičkim ili sajber-napadima. Također, saveznici moraju direktno zapodjenuti rat s kampanjom „diskriminacije“ koju Moskva uporno provodi. Svim manjinama koje govore ruski unutar EU treba ponuditi istinite informacije kroz medije na njihovom jeziku.
I kao najvažniji element su dobro spremljene i uvježbane sigurnosne snage na terenu.
One su od suštinskog značaja u suočavanju s prvim udarima, bilo da su u pitanju diverzije ili otvoreni napadi. Za razliku od Ukrajine, naoružanim bandama ne smije se dopustiti da zaposjednu vladine ustanove i odatle počnu s teroriziranjem lokalnog stanovništva. Sposobnost NATO-a da spriječi takav scenarij i napade na svoje najmlađe članice odgovorit će i na pitanje ima li Alijansa kredibilnu budućnost.
Obavještajni potencijali NATO-a, također, moraju biti bitno poboljšani i takvi pomno pratiti namjere Moskve i/ili njenih saveznika na terenu
