Užasna tragedija i životna kalvarija majke Have Tatarević iz Zecova kod Prijedora, kojoj su zločinci 1992. godine ubili šestoricu sinova i supruga, nije, nažalost, i jedina. Postojala je na ovom svijetu i Halima Ibrahimagić iz Gornjih Agića kod Bosanskog Novog, kojoj je srpska vojska, pred njenim očima, u prijedorskom selu Bišćani ubila petoricu sinova i supruga.

Ispovijest o njoj, ali i svoju ličnu priča njena kćerka Šuhra Ibrahimagić-Zukanović. Halima je preselila na bolji svijet 17. aprila 2010. u 74. godini. Nije dočekala da dostojanstveno ukopa kompletna tijela sinova i supruga, čije posmrtne ostatke još krije glina Tomašice i troska Jakarine kose kod Ljubije.

Strijeljani sleđa

Odvratna i neljudska birokratija administracije RS, kao i Havi Tatarević, ukinula je u februaru 2009. rješenje o pravu na porodičnu invalidninu za Haliminu pobijenu porodicu. Halima je umrla godinu kasnije. Kćerka Šuhra Ibrahimagić-Zukanović, plačući zbog sudbine njene braće i oca, na početku razgovora kaže nam da je, kada je čula za slučaj majke Have Tatarević, osjetila istu snažnu bol kao i zbog svoje rahmetli majke Halime, ali i ogorčenje zbog ponižavanja na kraju uništenog života.

- Sve sam to prošla ganjajući silnu papirologiju za majčinu porodičnu invalidninu za  ubijene glave moje braće i oca. Nema tih para da se to može platiti. Ne znam samo koliko sam papira morala izvaditi, a, kada je to završeno, dobiveno rješenje o porodičnoj invalidnini je poništeno. Pravnici te famozne RS tražili su da dokažemo je li bio rat u Bišćanima ili su moja braća i otac pobijeni dok su bili u nekoj pljački, tako je pisalo. Takav cinizam i neljudskost svijet ne pamti! Dobila sam skoro živčani slom - govori Ibrahimagić-Zukanović.

Stravična je sudbina Ibrahimagića iz Gornjih Agića - Himze i sinova Kasima, Samira, Huseina, Hasana i Muhameda. Bježali su iz Bosanskog Novog prema Prijedorskom brdu da se spase, a tamo su ih čekali dželati. Pobijeni su u bašči Hasana Hegića.

Fotografije ubijenih Ibrahimagića iz Gornjih Agića - Himze i sinova Kasima, Samira, Huseina, Hasana i Muhameda

- Došao je Dragiša sa svojom „ekipom“ četnika u oklopnom vozilu. Jedan četnik stavio je u kuću Hasana Hegića tromblon, gdje su bili moja braća i otac, i rekao: „Pravo da plače ima samo ova beba.“ Bio je to četverogodišnji sin rahmetli Samira. Nakon toga su oca i petoricu braće istjerali napolje i naredili da stanu u stroj. Kasim je odbio riječima: „Neću, nisam kriv, zašto?“ Pucali su mu u glavu. Onda su ih sve tukli kundacima, bilo je ukupno 12 Bošnjaka, s mojom braćom i ocem. Strijeljali su ih sleđa. Moja majka i Asim, kojem je tad bilo 12 godina, kojeg nisu izveli, prevrtali su još vruća tijela da vide je li neko ostao živ. Ubijeni su dum-dum mecima. Otac je imao masno tkivo na leđima, ulazna rana je bila iznad masnog tkiva, a prsa, gdje je metak izašao, bila su skroz razvaljena - kazuje Ibrahimagić-Zukanović.

Šuhra Ibrahimagić-Zukanović: Nije bilo lobanje na Šejkovači koju nisam uzela u ruke

Ona je nakon rata, kao najveća podrška majci Halimi, nastavila potragu za posmrtnim ostacima petorice braće i oca. Šuhra je s majkom koju je razdirala bol za djecom i suprugom ostala do njene smrti.

- Zna Bog i ona kako joj je bilo živjeti nakon Bišćana. Nastojala sam je razvedriti, odvlačiti misli od braće i oca. Nije uvijek išlo. Ponavljala mi je do smrti: „Tuvi, Šuhro, tuvi, prenesi na svoju djecu.“ Krila je da ih sanja, da priča s njima, da ih “prevrće” u mislima, a oni joj govore: „Mama, nije meni ništa, proći će ovo.“ I ja sam ih sanjala. Unaprijed sam znala koga ću sanjati. Krenem od oca Himze, pa sanjam najstarijeg Kasima, pa Hasana, Huseina, Samira..., najmlađeg nisam uspjela sanjati i opet sam se vratila ocu. Molila sam Allaha, dž. š., da mi pošalje i najmlađeg brata Muhameda da ga vidim i Allah mi je uslišio želju - nastavlja Šuhra dok se suze slijevaju niz njeno lice.

Neka im Bog vrati

Muhamed je imao 17 godina kad su ga ubili, otac Himzo 57.

- Kakve su to godine, zašto? Zašto je ubijen? Zato što se zvao Himzo. Zato što je cijeli život pomagao komšijama Srbima, budio svoju djecu u tri sata noću, u svako doba kada izlije Japra da prevoze ugrožene komšije. Moja mama mogla je pogačama popoditi put od Bosne do Njemačke koliko je kruha ispekla komšijama Srbima, a pobile su ih komšije! Ima Boga, nek' Bog plati i vrati - i dalje plače dok priča.

Za nju priča o masovnim grobnicama Tomašici i Jakarinoj kosi neće biti završena dok ne pronađe sve kosti svoje braće. Za 22 godine traganja našla je samo pabirke.

- Prve sam DNK nalaze dobila 2001. godine za oca i brata Kasima. Tada sam doživjela  šok. Nije bilo lobanje na Šejkovači koju nisam uzela u ruke misleći: „Bože, čijeg djeteta držim glavu?“ Moj otac je imao iza desnog uha ugrađen komad plastike nakon nesreće 1980., zato sam pregledala sve lobanje. Nešto sam našla... Od svakoga ponešto pokopano je u mezarju u Gornjim Agićima prije sedam godina. Nijedno tijelo nije kompletno. Sve je to pronađeno na Jakarinoj kosi, a tijela su bila prvo na Tomašici. Mrtva tijela moje braće i oca pocijepao je bager kada su ih nastojali kriti dalje. Kad ću ja to skupiti, dokle će se to vući - pita se Šuhra Ibrahimagić-Zukanović.

Boli je to što je sve vrijeme morala skrivati od majke cijelu istinu.

- Krila sam, lagala majku da su tijela kompletna, lagala sam zbog nje, zbog njenog već uništenog života, neka mi Bog oprosti, da joj dušu još više ne povrijedim, a ona je imala pravo da zna... Imala je pravo da ih rodi, odgaja da budu dobri, a da nema pravo da zna jesu li pronađena njihova tijela. Razmišljam o majci Havi danima. Imam želju da je vidim,  ali nemam snagu. A voljela bih da je posjetim. Znam kako bih s njom sjedila i šutjela. Ja sam kćerka i sestra i znam kako su moja duša i srce iscijepani na milion komadića. Znam kako je sve to u sebi nosila moja rahmetli majka, znam kako je majci Havi - završava svoju potresnu ispovijest Šuhra Ibrahimagić-Zukanović.

 
Gdje su kosti Ibrahimagića

• Himzo Ibrahimagić rođen 4. maja 1935. Ubijen 20. jula 1992. Ekshumiran na Jakarinoj kosi. Pronađene lobanja i obje vilice.
• Kasim Ibrahimagić, sin Himze, rođen 28. januara 1961. Ubijen 20. jula 1992. Ekshumiran na Jakarinoj kosi. Nedostaje veći dio tijela, cijela desna potkoljenica i veći dio lijevog stopala, kao i dijelovi lobanje.
• Husein Ibrahimagić, sin Himze, rođen 28. novembra 1963. Ubijen 20. jula 1992. Ekshumiran na Jakarinoj kosi. Pronađeni lobanja s obje vilice, dio desne ruke i lijeva noga bez stopala.
• Samir Ibrahimagić, sin Himze, rođen 15. septembra 1973. Ubijen 20. jula 1992. Ekshumiran na Jakarinoj kosi. Nedostaju lobanja s donjom vilicom, dijelovi nogu i stopala, obje čašice i dijelovi karličnih kostiju.
• Hasan Ibrahimagić, sin Himze, rođen 3. januara 1973. Ubijen 2. jula 1992. Ekshumiran na Jakarinoj kosi. Nedostaju lobanja i dijelovi rebara.
• Muhamed Ibrahimagić, sin Himze, rođen 1. juna 1974. Ubijen 20. jula 1992. Ekshumiran na Jakarinoj kosi. Nedostaju temporalne i kosti lica, polovina lopatice, desna šaka, dijelovi noge i stopala.

Preživjeli Asim i Emir

Asim se nikada nije oporavio od šoka

Majci Halimi preživjela su dvojica sinova Asim i Emir Ibrahimagić. Asim se nikada nije oporavio od šoka koji je doživio tog 20. jula 1992. dok je gledao strijeljanje oca i braće. Danas, sa 34 godine, skoro uništenog života, Asim izgleda kao 60-godišnjak i živi u Agićima kod Bosanskog Novog.

Strijeljanje u Bišćanima preživio je i Emir Ibrahimagić, pukim slučajem, jer se krio u jednoj drugoj kući, ali je završio u logoru. Danas živi u Njemačkoj.   

Katil se ubio jer mu je Himzo na san dolazio

Majka Halima je prije smrti državnim istražiteljima posvjedočila ko su ubice njenih sinova i supruga. Bili su to četnici iz Ruiške Kršlja, općina Bosanski Novi, praktično komšije. Vodio ih je, kako je kazala, Dragiša, bivši ugostitelj iz Ruiške, a s njim su bili Zoran Stupar, sin Mlađe iz Kršlja, dvojica braće Tintora iz Ruiške. Prepoznali su traktor i kazali: „Evo, ovdje je Himzo, mi njega ćeramo.“ Poskidali su im sve vrijedne stvari, onda ih tukli kundacima po cijelom tijelu Kasima je pred kućom ubio jedan od Tintora odnijevši mu puškom pola glave. Ostali su pobijeni sleđa na livadi Hasana Hegića. Umirali su u strašnim mukama, rukama su u hropcu čupali travu i zemlju. Osim Halime, ovaj zločin gledali su i Halimina snaha Anela Ibrahimagić, koja živi u Čikagu, i sin Asim. Nakon rata Dragiša iz Ruiške se ubio, a ostala je navodna njegova priča da nije mogao više izdržati jer mu je Himzo stalno dolazio u san. Ostali zločinci su živi i slobodni.