Alžir, druga po veličini zemlja u Africi, smještena je na sjevernom dijelu kontinenta gdje se graniči sa Sredozemnim morem. Taj dio je najviše naseljen, obzirom da ostatak zemlje čini pustinja Sahara.
Nekada je Alžir, kada je riječ o turizmu, bio u istoj ravni sa Marokom. Međutim, građanski ratovi doveli su do toga da samo uporni turisti ne posustaju i još uvijek posjećuju ovu zemlju.
Alžirske oaze pobijaju evropske stereotipne slike mjestašaca sa palmama okruženim pješčanim dinama, obzirom da u ovom slučaju oaze predstavljaju velike gradove sa uređenim baštama hurminih palmi, džamijama, prodavnicama i turističkim atrakcijama.
Glavni i istoimeni grad Alžira smješten je na samoj obali Mediterana, pa se u posljednje vrijeme zbog takvog položaja sve više širi prema jugu. Ime grada izvedeno je od arapske riječi al-jazā’ir što u prijevodu znači ostrva. Nazivaju ga i El-Bahdja (bijeli grad) zbog dominantnih bijelih fasada.
Grad je u sendviču između Sredozemnog mora sa jedne, i strmih, šumom obraslih brda sa druge strane. Moderan dio grada smješten je uz obalu, dok se stari dio penje uz strma brda i vodi do Kasbah (citadela) distrikta. U oči pada sijaset džamija, kao i sumanuti lavirinti i lanci uzastopno poredanih kuća.
Bogata historija Alžira vidljiva je na arhitekturi: turske palate, džamije, francuske kolonijalne kuće, moderni bulevari.
Bab el-Oued za mnoge je najomiljeniji dio grada; smješten je južno od centra i obiluje zanatskim radnjama i pijacama. Suveniri su uglavnom ručni radovi zanatlija koji najviše izrađuju tepihe, grnčariju, srebrni nakit i proizvode od kamilje kože, piše B92. Notre Dame d'Afrique je bazilika sa kraja 19. stoljeća. Obzirom da je smještena na brdu na oko 120 m visine, žičara je jedino prevozno sredstvo koje vodi do nje. Simbolična i religijska važnost ove bazilike može se vidjeti iz redova ispisanih na apsidi: Notre Dame d'Afrique priez pour nous et pour les Musulmans.
Maquam E' chahid je spomenik podignut kao sjećanje na alžirski rat za nezavisnost. Izgrađen je u obliku tri uspravna palmina lista, a na vrhu svakog urađena je statua vojnika.
U gradu se najčešće sreću mladi koji šetaju po plažama ispijajući espresso ili čaj, u kojima gomila šećera ubija svaki ukus. Dosta je i muškaraca koji hodaju oko pijace, okreću se za ženama i dobacuju na maternjem jeziku.
I u prodavnicama rade isključivo muškarci, počev od piljarnica, preko prodavnica mesa do radnji sa donjim vešom. Radnje su otvorene od 8 ujutru, pa se onda od 12 do 3 popodne zatvaraju. To je vrijeme za molitvu, ručak i odmor. Uveče rade do 7.
Žene su obavijene maramama, a klone se turista i zaziru od foto-aparata.
Kuhinja Alžira
Maslinovo ulje koristi se u neograničenim količinama. Na paklenom jugu zemlje uglavnom se daje prednost hladnim jelima i bogatim salatama. Meso se najčešće prži ili griluje i često umjesto escajga koriste sopstvene prste.
Riža, krompir, kus-kus i hljeb čine osnovu gotovo svakog jela. Maagouda su sočni krompir-kolačići. Krompir se peče uz ogromnu količinu maslinovog ulja sve dok ne dobije braonkastu boju i čips formu. Dosta je zastupljena i chorba, supa u koju trpaju sve i svašta i koja je prilično teška za one koji nisu navikli na takvu mješavinu.
Islamska vjera staje na put ispijanju alkohola, pa je zato prezaslađeni pjenušavi čaj od mente piće broj 1. Vino i pivo ne možete naći u svakoj radnji ili restoranu.
Teško ćete naići na restorane sa tradicionalnom alžirskom kuhinjom. Zbog manjka turista, takvih mjesta gotovo da uopšte nema. Jedan od rijetkih je Maison de Couscous gdje možete izabrati ili gozbu za normalnim stolom, ili u atraktivnoj alžirskoj kuhinjskoj sali sa niskim stolovima i klupicama. Sala je uređena u pravom alžirskom stilu, potpuno prekrivena šarenim tepisima i raznoraznim lokalnim suvenirima. Nakon jela, samo muškarci mogu zatražiti da im se donese chicha (nargila).
Plaže su sasvim OK. Tirkizno more, vedro nebo, bez gužvi. Na putu do plaža padaju u oči automobili parkirani u žbunju ili ispod drveta. Nalaze se jedni od drugih na razdaljini od oko 10 metara, a u svakom po jedan par. Djevojkama je strogo zabranjeno da javno izlaze sa momcima, pa ovo koriste kao jedinu šansu.
Noćni život je jako siromašan, toliko da ga gotovo i nema. Clubbing je uglavnom namijenjen muškarcima, a prisustvo žene u iole atraktivnoj odjeći smatra se promiskuitetnim aktom. Da bi se izbjegla neprijatnost, bolje je obilaziti diskoteke i barove u okviru hotela.
Alžirska ekonomija propatila je nakon rata, pa je saobraćaj i obilaženje gradova prilična muka. Taxi i busevi su uvijek dostupni i prilično jeftini, a i voz je sigurna opcija.
Tamanrasset je posljednja naseljena oaza na jugu Alžira. Južno od nje gotovo da prestaje civilizacija i počinje divlja paklena pustinja. Oaza je poznata po interesantnoj pijaci koja je oličje bogatstva i sjaja tuareških autentičnih proizvoda. Srebrni nakit, vješto izrađeni noževi, začini, modro-plava odjeća… Tasilli du Hogar je jedan od najživopisnijih dijelova Sahare sa tuareškim nomadima koji u karavanima prenose tovar na kamilama dok se probijaju kroz vrelu golu pustinju.
