Subota, 16. avgust
Koševski hram
Budim se u osam sati i misli su već na Koševu. Samo mislim o utakmici s Veležom. Kod igrača je prisutna maksimalna ozbiljnost i želja za pobjedom. Održali smo sastanak i krenuli na naš koševski hram po pobjedu. Nažalost, nismo uspjeli, završilo je 1:1, a mostarski bunker je bilo teško probiti. Nema žaljenja niti odmora, već smo mislima u utakmici s Borusijom Menhengladbah i sanjamo puno Koševo.
Nedjelja, 17. avgust
Hladna voda
Dan nakon utakmice obično je rezervisan za oporavak mišića s kondicionim trenerom Almirom Seferovićem. Odlazimo u hladnu vodu i tako se oporavljamo. Nakon treninga, slijedi omiljena kafa na čaršiji te slikanje s armijom bordo navijača. Telefon ne prestaje da zvoni, a iz Makedonije me zovu prijatelji, rodbina, roditelji i djevojka te mi već žele sreću u utakmici Evropske lige protiv Borusije Menhengladbah.
Ponedjeljak, 18. avgust
Raste adrenalin
Uzbuđenje polako raste jer se bliži četvrtak. Svaki razgovor počinje s Borusijom i završava s njemačkim velikanom. Pokušavam ostati miran, ali svaki izlazak na ulicu među navijače koji su privrženi bordo boji podiže adrenalin do krajnjih granica. Analizirali smo Borusiju do detalja i u krevet odlazim ranije da bih prije zaspao i da bi mi vrijeme do utakmice brže prošlo.
Utorak, 19. avgust
Ibrakovićev muštuluk
Bio sam na ručku u jednom sarajevskom restoranu kada mi je zazvonio telefon. Bio je to sportski direktor Sarajeva Abdulah Ibraković. On mi je uzeo muštuluk i saopćio mi radosnu vijest da sam uvršten u makedonsku reprezentaciju za prijateljski meč protiv Španije. Presretan sam i oduševljen, ali moje misli su već na utakmici s Borusijom. Odlazimo u karantin i pripremamo se za Evropsku ligu.
Srijeda, 20. avgust
Usijani telefon
Dan je pred historijsku utakmicu. Svi dišemo kao jedan i vlada neopisiva sloga. Svi želimo obradovati naše navijače kojih će biti puno Koševo. Telefon je usijan i čini mi se da me je cijela Makedonija pozvala da mi poželi sreću. Svi vjerujemo u dobar rezultat i analiziramo njemački klub. Ništa ne prepuštamo slučaju. Ipak, sutra je historijska utakmica ne samo za Sarajevo već za čitav bh. nogomet.
Četvrtak, 21. avgust
Srce stalo
Hoće li to vrijeme ikad proći? Svanuo je konačno četvrtak, a zrak u Sarajevu nekako je drugačiji. Sve treperi i svaki razgovor tiče se utakmice s Borusijom. Odradili smo lagani trening i samo čekali da počne. To mi je najdužih desetak sati u životu. Već na putu do stadiona uvidjeli smo šta nas očekuje. Ulice su bile preplavljene bordo navijačima. A onda, kada smo izašli na zagrijavanje, srce je stalo. Stadion je bio pun. Ovo nikada nisam doživio u životu. Nažalost, poraženi smo glupo Ii naivno, ali smo ostavili srce na terenu i vjerujemo u čudo u revanšu.
Petak, 22. avgust
Pospan sam
Pospan sam, nisam uspio oka sklopiti, a kako bih? Premotavam film po glavi i samo su mi pred očima fudbaleri Borusije. Ipak, nema vremena za odmor. Žurim na trening, a već u subotu idemo u Bijeljinu u karantin da bismo se spremili za premijerligašku utakmicu protiv Mladosti. Priprema nije ništa drugačija nego za meč s Borusijom. Nema opuštanja, mi smo Sarajevo, mi idemo na pobjedu u svakoj utakmici. Da, još su mi slike jučerašnjeg koševskog sjevera pred očima…